ZAPISANO U VREMENU
Negdje je zapisano, da ako čovjek ne može zapamtiti događaje koji su mu se desili u ranoj mladosti, oni kao da se nisu ni desili. Zato ja pamtim, ali i zapisujem, neka se zna da je nešto ovako lijepo postojalo, kad jednog dana prestanem pamtiti…
Pamtim… legendarni uskotračni voz - Ćiru, kako glasno pišti, pozdravljajući nas djecu, a mi mu razdragano mašemo od O.Š. Zdravko Ćelar na Omladinskoj ulici sve do “rampe”…
Pamtim… tvrde tamnosmeđe kolače, zvane ciglice, što su bile pet banki (onih velikih žutih) a koje su se na mene uvijek smiješile iz Fejzine slastičarnice na “rampi”, kao i šarene bombone iz tegli, koje smo kupovali na vagu po gramaži…
Pamtim… Kikinu trafiku na “rampi” i kako mi je uvijek posuđivao crtane romane; Zagor, Kapetan Mark i Žalosna sova na čitanje, kao i tipa što kupi paklo šibica od Kike, a za pet minuta se vrati s tvrdnjom da u kutiji nema 50 komada drvaca, kako lijepo piše na paklu…
Pamtim… Dobrivoja cara, sa svojim utezima za razvijanje mišića, koje smo svi koristili za vježbanje tih godina, tamo u oficirskoj zgradi na “rampi”...
Pamtim… svu djecu iz oficirske zgrade, s kojom smo se moj stariji brat i ja igrali kauboja i indijanaca na “rampi”, te zajedno na crno-bijelim TV ekranima gledali seriju “Izgubljeni u Svemiru” kao i Western serije “Laramie”, “Bonanca” i “Šampion” s najpametnijim kaubojskim konjem u glavnoj ulozi…
Pamtim… prvu Aginu montažnu ćevabđinicu na “rampi”, njene mirise, i u njoj Jozu Mandića, derventskog boema...
Pamtim… Rokinu kafanu i igru glavare na Brionima, glavnoj ukrinskoj plaži ispod Rokine kafane, i svu raju iz IV kvarta, koja bi se poslije ručka skupljala pod lipama, vrbama, bagremovima i topolama, na meraji kraj Ukrine, koja se u predvečerje presijavala u plavičastoj izmaglici…
Pamtim… i vrhunsku glavaru na “rampi” odmah do Agine ćevabđinice, u sastavu: Keno kobila, Kafko dorat, Zoran razvijotka, Fadil i Jasminko košćura…
Pamtim… za mene najpitkiju vodu na svijetu, koja je neprekidno tekla iz ćešme na Templu, do kojeg se iz pravca “rampe” penjalo uzbrdo, a iz pravca grada silazilo nizbrdo, po klizavom kamenju, prepunom zelenih lišaja, kao i rajsku hladovinu oko ćesme...
Pamtim… sve moje simpatije iz osnovne škole, ali i igru cikce, zatim Ledo-kašikica, klikera šestoperaca na rofu, te s moje strane slučajno razbijenog prozora na školi, iz praćke s kuhanom rastezljivom gumom, ukradenom s otpada na “rampi”, kao i spuštanja niz Ukrinu u improvizovanim čamcima od zakrpanih šlaufa iz kamionskih guma, koje smo isto tako “besplatno” nabavljali na spomenutom otpadu, između Rudijeve slastičarnice i Ukrine…
Pamtim… Miletu i njegovog vučijaka na pramcu Vikinškog čamca s jarbolom, s kojim je plovio od izvora Ukrine, do njenog ušća u Savu…
Pamtim… sve one dječije igre loptom i trčkaranja po Partizanovom igralištu, preskakanje preko ograde i provlačenje kroz žice, kako ne bi kartu platili...
Pamtim… vašere derventske, sve zidove smrti i hrabre vozace motora u njima, kao i sve cirkuske menažerije, sudare elktričnih automobila sa šipkom, i još osjecam okus preslatkih vašarskih lubenica…
Pamtim… ispečenu jagnjad za rođendane i druge svetkovine te pečene praščiće za Novu Godinu, u pecenjarnici kod Mile ćore, koje sam s ocem odnosio kući na ražnju. Taj opojni miris pečenjarnice, za sva vremena mi se uvukao u nosnice…
Pamtim… gumenasto-blatnjavo-ljepljiv miris, dok bih pokraj naložene vatre sušio mokre čarape i čizme kraj Ukrine, nakon što bih do koljena propao u rijeku…
Pamtim… sve one lukove i strijele, donesene s prvim visibabama i ljubičćicama, u rano proljeće s Babinog Brda…
Pamtim… grebanja, žicanja i drincanja za kartu za kino, i čekanje u redu za ulaz, da vidim Old Shatterhanda, Old Surehanda i Vinnetua na filmskom platnu. Poster-slika Vinnetua na konju, nezaboravno mi se urezala u pamćenje…
Pamtim… sanjkanja niz strmu ulicu “Srpska varoš” te sve čudesne “motore” za sanjkanje i sanjke ligure, kao i sva upadanja sa skija u potoke na Kentri i Lukama…
Pamtim… sve 1. Majeve i parade 25. Maja za Dan mladosti povodom Titove štafete, održane na stadionu JNA, a odgledane na crno-bijelom TV-u u stanici Milicije, te “Vremeplov” Branka Surutke, humorističke emisije Miodraga Petrovića Čkalje i Mije Aleksića, i udarne dnevnike RTB i RTZ…
Pamtim… Medžija s ogromnim šakama, njegove hladne i osvježavajuće boze, limunade i naradžade, dok ih je još sipao iz aparata za sokove, postavljenog na široka pleća…
Pamtim… papirnate leptire i široki osmijeh Himze “lepira” kako drži otvorenu ruku, ne bi li mu neko udijelio koji dinar…
Pamtim… najukusnije šampite i krempite u Gajurovoj slastičarnici, i njegovu uvijek ljubaznu sestru Cibu…
Pamtim… trke motora, niz Titovu ulicu…
Pamtim… rado moju prvu ljubav i sastanke kraj Robne kuće…
Pamtim… još dosta toga što kroz ovo moje javljanje nisam upisao, jer kad bih sve nabrajao, ne bi stalo na pregršt listova papira, a takvo nabrojanje bi izgubilo pravi smisao…
Bože, gdje su ti ljudi? Gdje izhlapi to vrijeme i zasto prestadose svi ti događaji?!
Arsen Dedić je u jednoj svojoj pjesmi rekao: “Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve - u prosjeku 1938. Ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti…”
Ja se na njegove riječi nadovezujem: - Znam da će još biti mladosti, ali ne ovakve kao derventske, u prosjeku iz generacije 1957. Ja neću imati s kim ostati djetinjast ako svi odrastete i to će mi djetinjstvo teško pasti…
Željko Škorić, London 2011
Nema komentara:
Objavi komentar