Znate li priču o Perčetu Ladačkom
Kada se nalazite u južnoj Srbiji na samoj granici sa Bugarskom kod Dimitrovgrada, naići ćete na malo selo Smilovci.
Smilovci su selo sa svega pedesetak duša i jos manje kuća. Na samoj su bugarskoj granici bukvalno se udaljenost od granice mjeri stotinama metara "iza kuće”, što se ono kaže. Nekada se vide i bugarski graničari, gledaju za migrantima koji su ovdje uspostavili svoju maršutu. Odselili su se ljudi iz sela Smilovci, što trbuhom za kruhom, što zbog toga što je nejač narasla i stasala te se i uputila u druge veće škole, u veća mjesta. Graja i cika djece se tek ponekad čuju u Smilovcima tokom ljetnog raspusta kada roditelji dođu da posjete imanje, ostalo im u nasljedstvo pa popravljaju ograde, pločice u kupatilima ili dovode vodu sa obližnjeg izvora u svoje roditeljske ostavštine. Niko ne namjerava da se vrati. U Srbiji se to zove Bijela Kuga. Nema puno stoke jer nema ko da čuva.
Dok ulazite u Smilovce odmah će vam preostali seljani reći na čistom šopskom jeziku (varijacija između srpskog i bugarskog ) “Da da, ta prva, da ta prva; to vam je kuća od Perče.
Prilazimo kući Perčeta. “Zdravo!” reče Perče, kad nas je vidio.
Njegova kuća je posebna u selu. Zaista. Sva je puna raznih suvenira, svjetlećih reklama i neobičnih stvari i alatki, plugova, kočija i kolica svih starih stvari iz tamo nekih starih domaćinstava.Kao da ste u kakvoj antikvarnici.
Perčetovo pravo ime je Petar Bekov, ali ga svi zovu Perče. Porijeklo svoje i ne zna ko je. Jednom su njegovi stari iz Srbije a drugi puta iz Bugarske. To niko više ne zna. To ovde u ovome pograničnom selu i nije više važno. Ovdje je identitet Bugara ili Srbijanaca zamijenjen samo dobrim ili lošim komšijama i ljudima. Baš kao i nekada u Bosni prije devedesetih kada su se ljudi isto tako dijelili samo na dobre i loše. Najveći identitet je bio dobar ili onaj drugi, ne-dobar čovjek. Ostale identiteti nisu bili toliko važni. Nažalost, postaće kasnije važno, kada nas zapljusne užasan val nacionalizma i bolesnog romantičarskog patriotizma koji se primarno dijelio po nacionalnom osnovu. Da biti Srbin ili Bugar u Smilovcima više niko ne daje nikakve pažnje.
Nije lak život na granici, jednom na granici, uvijek na granici kažu ovdašnji seljani.
Zanimljivo je reći da se granica između Bugarske i ovdašnjih jugoslovesko-srbijanskih prostora mijenjala čak osamnaest puta.
Najviše dok je bila Bugarska kraljevina i srednjovjekovna Srbija, ona od Njemanića do Karađorđevića.
Stalno i vijekovima su tu bili ratovi, pobjede i porazi i svaki puta je izgubljena strana podvila rep i izašla iz Smilovca pa onda opet druge prilike u Balkanskim ili srpsko - bugarskim ratovima ponovo umarširaju u njega pa opet napuste i tako vijekovima.
Sa ove strane mijenja se i nastaje Kraljevina Srba Hrvata u Slovenaca. No oni opet u svađama ili dogovorima opet mijenjaju granice i tako dođete do Titove Jugoslavije koja poslije poraza Bugara u Drugom svjetskom ratu to selo proglašava svojom teritorijom. I tako je i danas.
Perče više ni sam ne zna ni koje ni šta je. Priča bugarski, šopski i srpski tečno i sa fantastičnim akcentom. Roditelji u svoje vrijeme su se svaki puta drugačije izjašnjavali na svakom popisu stanovništva. Ljudi često naviknuti na stalne promjene se već toliko naučili iz nevolje da se iznalaze razne strategije kako bi opstali. Na taj su način htjeli da nadmudre države koje su ih svojatale. A država ko država ne zna ko su joj više Bugari u Srbiji, a ko su im Srbijanci u Bugarskoj. Te jednom ih kažnjavaju a jednom zažmire kada voze auta sa “stranim “ tablicama i tako dalje do u nedogled.
Perče bi trebao da živi u Nišu a neće. Žena i već odrsala djeca ne žele u selo, a on ne može veliki grad. Ode u penziju i objavi porodici ultimatum - ili sa njim ili bez njega!
Izgubi tu na glasanju kućnog savjeta i unatoč porazu, riješi se vratiti u porodičnu kuću u Smilovac.
Odlučio se baviti turizmom, sredio kuću kao etno kuću što je jako popularno ovih vremena, napravi neke ležajeve za putnike namjernike, željne sna i odmora. Sredi sofru, okiti kuću reklamama i velikim žaruljama i napravi spomen sobu Josipa Broza Tita. Sve sredi, sve slike i ukrase najvećeg sina naših naroda. Tito u lovu. Tito na Galebu. Tito za tokarskim strojem i za Nehruom i Gandijem. Kaže da je pisao Beogradu da mu se u Smilovca prebace mošti (kosti) sa Kuće Cvijeca sa Dedinja, ali mu tamo neki birokrati odbiše zahtjev.
Perče me neodoljivo podsjeća na Barba Mehu. Ama bas isti barba Meho,ukrinski naš mornar. Duge ne baš prosijede kose, sav čupav više liči na kakvog staroga rokera nego na lokalnog seljana. Perče je dugo godina bio gastarbajter po Njemačkoj. Imao je dobru struku, varilac sa posebnim vještinama. Ono što je on znao nije baš svako znao i tako je i bio cijenjen kod šefova i poslodavaca. Kaže, kad je napuštao Njemačku, da se vrati u Niš, sastanu se poslodavac i raja sa posla i poklone mu registrasku tablicu na kojoj je samo jedno pisalo HER. I to je sve. Ponosno Perče je odmah je stavi na svoj džip Suzuki i sa njim nazad u Srbiju da provoza po Nišu. Vratio se Barba iz Amerike, pjevali su lokalne komšije. Perčetu vrag ne da mira da se odmara i troši svoju ušteđevinu na miru nego otvori kafanče u svom gradu. Kaže da se tu tih sedamdesetih okupljala dobra i jaka ekipa viđenijih niških probisvjeta i boema. Njegov Suzuki džip sa tablicom HER je uvijek bio okolo da se ne odvaja daleko od gazde. Lokalne udavače se salijetiše oko ovoga povratnika iz inostranstva i ne bi dugo, oženi se i malo se smiri kao da će biti domaćin i kućevan čovjek. Perče nije takvoga kova, nije on za kuće i sjedenja, volio je dobru kapljicu i nije se dao baš tako lagano zatvoriti u kuću. Provede on tako lijepa vremena u Nišu, dočeka neke starije godine i reče: "E, sad je dosta!!". U nove avanture i eto ga u Smilovce. Kaže da se baš puno ne snalazi u selu jer on je čovjek od reda i rada i ne voli bas lokalne lokadzije i manekene pivovare u Zaječaru, što sjede danima na praznoj gajbi, provode dane i dane ispred lokalnog granapa, ispijajuci hladne pive Jelena. Samo brste politiku i žale se kako je sve skupo, a niko neće da radi za dnevnicu, kaže mi Perče. Nisu mu baš simpatični ali kakvi su takvi su njegovi su to seljani lokalni sto ne mogaše nikad iz sela otići jer ih niko neće.
Napravi on svoju Etno kuću ,ode u obližnji Dimitrovgrad, pobrinu se da se turisti sa time upoznaju kod lokalne turističke i gradske uprave.
Kaže da su iz početka dolazili putnici namjernici, kakvi holandski biciklist i probisvjeti svjetski što dođoše da obiđu i ovaj dio svijeta ispod Stare planine, na bugarskoj granici. E kad dođe korona epidemija, sav njegov novi projekt propadne skoro nepovratno.
Nekako sada živi kad skrpi šta od penzije i prodaje voća i povrća pa mu bude dovoljno. Žena iz Niša više ne dolazi kako kaže jer ne voli selo, a kćerke nekad u godinu dođu da vide kako živi. Ode i on do Niša da provjeri onako ko je napustio, odselio se, ko je umro i koga više nema od onih koje je znao.
Jedne zgode crknu mu mašina na njegovom famoznom džipu Suzukiju i Perče ne imavši dovoljno sredstava da zamjeni mašinu sjeti se dobre ideje da se moze ukrstiti stojadin i Suzuki. I za živo čudo ubaci mašinu Zastave 101 i sve štimao osim par šarafa i auspuha pa se morao malo kod majstora bolje zavariti. Čudo božije nema šta! Nisam mu odmah povjerovao dok me ne povede otvori haubu i kaže "gledaj stojadinovu mašinu". I nema šta, istina.
Kaže da migrate redovno viđa kako dolaze iz Bugarske i onda maršutom preko Srbije nastave ka Mađarskoj. A šta ćeš kaže Perče, mora da ih je nevolja protjerala. Dođu, skrivaju se i najviše sta hoće je da napune baterije telefona. Dobro su uvježbani i trenirani, uglavnom sve samo momci i nemaju bas puno simpatija kod lokalnog stanovništva kaže nam on.
Perče ima svoj svijet i uživa u njemu baš kao i nas Barba Meho sto je bio. Bio je poseban baš kao što je i Perče.
U blizini njegove kuće se nalazi i divno vještačko jezero zvano po selu Smilovsko jezero. Tu smo dolazili redovno na piknik i na čisti zrak i tišinu. E onda bi se posle takvoga piknik uputili kod našeg Perče na toplu čašicu razgovora i priča o granicama i pograničnom životu.
Nije ga više ni briga niti ga zanima da li je Bugarin ili Srbin, kako priznaje, i kaže lokalno seljani se umoriše više od izjašnjavanja u popisa stanovništva, koje su evo vijekovima ove dvije države vodile otimajući seljane Smilovca čas lijevo a čas desno.
Ispriča mi Perče tužnu priču koja se još dan danas priča u selu kada je bio drugi svjetski rat. Selo se tada nalazilo u dvije države, jedni zaseoci i šorovi su bili pod Srbijom, a ono gornji malo uz brdu prema goleti su bili pod bugarskom.
Elem negdje ratnih četrdesetih godina stariji sin oca Ivanova koji je bio u Bugarskoj zoni bude regrut ovan u Bugarske jedinice koje su se borile na strani Sila Osovine.
Onaj drugi sin se nalazio u Jugoslaviji i tih vremena partizani kupe svoju vojsku prije četnika i pokupe mu toga mlađeg sina.
Ispočetka oba sina dolazila kad su mogla kod majke u svojim uniformama i puškama. Kako vrijeme i ratne godine prolaze bitke se zahuktavaju i polako mlađi sin kaže ocu da će doć, al ako stariji brat ne bude.
Prođe još vremena još gora ratna vremena a stariji sin kaže, dođi ako onaj bude prestao dolazit jer ne želim da ga vidim šta su nam neki dan uradili.
A stari otac Ivanov ne mogavši više slušati svađe i prepiranja svoja dva sina samo se povukao, zanijemio, povukao se i samo puši li puši. Jednog juta ga nađoše na izdahu. Nije srce izdržalo.
Još smo dugo i dugo dolazili kod Pančeta kad god bismo išli na Smilovsko jezero na piknik i meditaciju u tišini jezerske mirne vode.
Ostavili smo našeg Perčeta ili našeg Barba Perčeta na granici. Jednom na granici uvijek na granici.Takvi su Smilovci, na ničijoj zemlji. A Perče , ne da nije ničiji nego je samo svoj i to gordo svoj. Zašto se svi ljudi uporno žele kategorisati samo u dvoje hrpe, kojem bogu se moliš i kojoj naciji pripadaš? Smilovci i naš Perče za takve podjele baš puno i ne mare.
Nema komentara:
Objavi komentar