DEVIJACIJE U GRUPI KOJA DE-INDIVIDUALIZIRA SVOJE PRIPADNIKE
Bosansko kultorološko nasljeđe je da je kolektivizam stekao prioritet nad individualizmom. Skupina i njeni interesi su važniji i isto je vise puta prethodno naglašeno. Proces koji određena skupina uzima prioritet nad individualisti i pravi je samo jednim dijelom cijeloga sistema bez vlastite autenticnosti se zove de-individualizacija.
Treba da se objasni šta bude u grupi koja de-individualizira svoje pripadnike. Kada “MI “zamjeni “JA'' grupni procesi mogu proizvesti skupe i destruktivne rezultate koji se dešavaju kada ljudi potope svoj individualni identitet u grupu. Odgovornost postaje bezlična i neuhvatljiva . Kao što je rekao Stanislaus Lezczynski, poljski kralj: „Nijedna pahuljica na snježnoj lavini nikad se ne osjeća odgovornom”
Primjera radi, esencijalnost fašističkog pokreta bila je u tome da pojedinca treba potopiti u skupinu, a pojedinačni lični interesi biti podređeni najboljem interesu grupe.
Sociolozi su dosli do zakljucaka da grupe proizvode više negativnih učinaka kada se pojedinačni identiteti spoje u jednoj grupi.
Istina je da samo čovjek može nositi nacionalni ili religijski identitet, ali samo stoga što je takav čovjek svjestan da je kao ljudsko biće značajniji od svakog nacionalnog ili religijskog identiteta.
Biti čovjek znači pripadati nečemu ali na način nadrastanja te pripadnosti, jer je čovjek više i iznad svakog pripadanja i svake pripadnosti ili određenja.
Čovjek nije protiv nacionalnih ili religijskih identiteta, on shvaća njihovu ulogu, ali kada nacionalni ili religijski identitet postanu ono što je iznad čovjeka, tada na scenu stupa dehumanizacija, jer je nacionalno ili religijsko postalo ono što je iznad čovjeka.
Razlika između osjećaja individualne odgovornosti i poniranja u skupinu vjerojatno drži ključ očite kontradikcije između dva razlicita krila masovne sociologije. Jedni podržavaju ideju da ljudi imaju bolju efikasnost od drugih kad ih neko gleda a druga skola sociologije upravo smatra suprotno da je efekat bolji ako ih niko ne gleda.
Svaka osoba mora biti sposobna misliti za sebe i svaka osoba mora biti u mogućnosti gledati i protumaciti informacije iz svoje perspektive.
Ako takve perspektive nema onda članovi grupe se ugledaju na druge i svi proizvedu samo jedno mišljenje .Tako se mudrost grupe gubi i dobiva se suprotno- glupost grupe.
Ljudi postaju samopouzdaniji kada se njihovi odgovori poklapaju s odgovorima drugih, tako da se u grupi stvara umjetni utisak da je sve u redu i bez pogreška a u stvari niko i ne zna za drugačije i neće ni dobiti priliku da svoje mišljenje podredi preispitivanju ili kritičkom gledanju.
Grupa izložena prevelikom uskladivanjem monolitnom pogledu često zadobije pogrešan pogleda na svijet što znači da se ona drži željenog načina djelovanja, odbijajući prepoznati opasnosti ili nedostatke u svom planu.
Korijeni takvog grupnog razmišljanja vjerojatno leže u želji za slaganjem. Članovi grupe ne žele provesti cijelo vrijeme u svađi niti žele da to čine ostali članovi iste grupe.To se vjesto održava kroz poklapanje sa intersima grupe (Group Conformity)o kojem sam već govorio u prethodnim poglavljima.
U principu, grupa će imati najviše dobrih odluka ako razni ljudi donesu raznolika stajališta i proturječna mišljenja, ali takva rasprave mogu biti teške i neugodne. Stoga ljudi postaju nevoljni u kritikovanju u grupi, napadati njena osnovna uvjerenja ili se međusobno preispitivati. Tako se stvara lažna iluzija da se svi slažu.
Kad se ljudi spoje u skupinu i izgube svoju individualnost poput potapanja svog identiteta u grupu, grupe se brze formiraju i ponekad proizvode odista ružne rezultate.
Socijalni psiholozi skovali su termin “de-individuacija” da bi označili gubitak samosvijesti i individualne odgovornosti u grupi. Pojam, iz istog korijena kao “pojedinac" podrazumijeva gubitak individualnosti. Grupni procesi mogu proizvesti skupe i destruktivne rezultate kada ljudi potope svoj individualni identitet u
grupi. Mnoge primjera je istorija ovih krajeva prepuna kao sto su ratni zlocini, paljenje crkvi i džamija su za sigurno takvi primjeri masovne grupne aktivnosti bez individualne odgovornosti.
Budimo za čas hipotetički nastrojeni i vratimo film u ta strašna vremena rata u BiH. Da se jednoj destrutivnoj skupini prije nakane izvršenja nehumanih dijela objasnilo da će se njihovo paljenje imovine snimati i da ce se vršit popis ko je šta pojedinacno uradio ,bilo bi zasigurno mnogo kolebanja i motivi za takvom zlom radnjom bi barem djelomicno opali.Kad ljudi vjeruju da će svoje postupke i odluke možda morati opravdati drugim ljudima tad imaju tendenciju da budu pažljiviji i temeljitiji u razmišljanju. Ljudi više surađuju s drugima kad su pojedinačno identificirani, dok anonimnost i pokrivenost unutar društvene skupina proizvodi više pohlepe i drugih opasnih reakcija. Socijalni psiholozi brzo su došli do preliminarnog zaključka da de-individuacija čini ljude spremnijim da djeluju više vođeni vlastititim nagonima što može povećati asocijalno ponašanje.
Vidjeli smo da u mnogim situacijama “priroda kaže idi, dok kultura kaže stani”. Očito je jedan od načina na koji kultura kaže "zaustavi se" drži ljude kada su pojedinačno odgovorni za svoje postupke.Kad ljudi postaju anonimni i nije ih moguće identificirati, manja je vjerovatnost da će poslušati molbe kulture da prestanu nego ce vise slusati svoju prirodu kao recimo nagon, osvetu ili agresivnost.
Kada nisu odgovorni, oni će ići zajedno s onim što drugi trenutno rade, čak kad su ove situacijske norme u suprotnosti s onim što se općenito smatra moralno dobrim. Vjerovatno se ovako događa i pljačkanje i otimanje u svim vrstama gradjanskih nereda. Većina ljudi vjeruje da je krađa pogrešno ali kad je neko uronjen u grupu i vide ostale članove grupe kako kradu, pojedinac ide ukorak sa skupinom čak i ako su protiv njegovih vlastitih uvjerenja. Može li se biti moralan u nemoralnim uslovima? To je stara dilema psihologije licnosti i drustvene psihologije.
Želja za poistovjećenjem sa grupom i nezamjeranje sa istom nadjačava i etička i moralna načela pojedinca. Vjerovatno su dobar dio paljenja tuđih kuća odradili bas ti divni momci iz komšiluka koji ni mrava ne bi zgazili.
POLITIČKE PARTIJE ILI NACIONALNI POKRETI?
Čvrstog sam pogleda da su prvi demokratski izbori 1991 evaluirali u jačanju i promovisanju nacionalnih pokreta. To se nesumnjivo može reći za sve tri skupine bosanskih naroda.
Kada se uzme u obzir početak prvih reakcija medija, formiranja stranaka , njihovi programi sve više to liči na povratak nacionalnih osvješćenja sličnog onog sa Ljudevitom Gajem koji je imao za cilj nacionalno buđenje.
Čuveni americki filozof i politolog Eric Hoffer ( 1902-1983) je u svojim radovima briljantno opisao revolucije -masovne pokrete pručavajući najveće takve pokrete po svijetu tražeći im zajednicku osnovu, strukturu, značenje i način izvedbe.
Ovaj bosanski zadnji masovni pokret koji ja nastao 1992 ima sve elemente već ranije viđenih religijskih, politickih i nacionalnih pokreta u svijetu.
Snaga nacionalnog pokreta ne treba nikada biti podcjenjena. Ono što se čini više od
posjedovanje instrumenata moći koje narodni vođa i masa imaju zajedno je vjera u budućnost takvih pokreta. S druge strane pretjerana vjera u promjene čak i ako nije podržana stvarnom realnom snagom na terenu , stvoriti će neviđenu smjelost.
Među prvim pristalicama masovnog nacionalnog pokreta se obično u prve redove guraju avanturisti koji se aktivno pridružuju u nadi da će pokret zavrtiti i njihovo kolo sreće i staviti ih na sutrašnji piedestal pobjede i društvenoga priznanja.
Vjera u "stvar" u velikoj je mjeri zamjena za izgubljeno samopouzdanje samog pojedinca. Pokret nudi zamjenu za individualnu izgubljenju nadu.
Hoffer objašnjava da teret slobode pogoršava frustraciju kod nekih pojedinaca. Valja odgovarati za sebe i za svoj zivot i uspješnost u karijeri i privatnom zivotu i boriti se za društveno priznanju unutar svoje grupe. Takvi sljedbenici masovnog pokreta zamjenjuju svoju individualnu odgovornost za osjećaj iskupljenja koji pokret nudi. Kad se pojedinac osjeća neuspješnim tada traži jednakost sa svima i to cijeni mnogo više od izgubljenje lične slobode.
Kada u Francuskoj revoluciji na barikadama Pariza 1789 godine zajedno sa puškom leže ugledni pariški advokat i nezaposleni sirotan sta se dešava ? Ovome drugom godi gubitak slobode jer je za uzvrat dobio isto priznanje kao i njegov ratni kolega uvaženi advokat i sada su obadvojica čuvari francuske revolucije u istom rovu sa puškama .Ovaj zadnji ima šansu da ga prevaziđe u novo pečenom društvenom priznanju (heroj, borac za svoj narod, spremam umrijeti za stvar, bez straha izvršava borbene zadatke) . Sta takvi sljedbenici imaju od prijašnje slobode ? Cemu im je vrijedila? Ništa .Da li žale za njom? Ne.
Revolucije ili narodni pokreti do sada viđeni u svijetu se opravdano dijele na dvije velike skupine. One koje su objektivno pomogle daljnjem razvoju toga naroda kao sto su pokret humanizma i renesanse, pokret reformatora hrišćanske crkve, pokret francuska revolucije.
No međutim svijetom su više bile prisutne one druge negativne narodne revolucije ili masovni pokreti kako sto su fašizam , boljševizam, komunizam i mnogi plemenski motivirani pokreti po Africi koji su doprinijeli šovinizmu i diskriminaciji u svojim lokalitetima.
Neosporna karikaristika nacionalnih pokreta u Bosni 1991 je ukidanje građanskog društva i povećavanje konfrontacije a ne kooperacije unutar zivlja BiH.
Ovaj gore izneseni stav treba iskljucivo promatrati kao sociološko psihološku promjenu stanja društvenih odnosa a ne kao političi komentar.
Po mnogim respektivnim autorima sociologije uvažava se mišljenje da “vjera u svetu stvar” u značajnoj mjeri u stvari je zamjena za izgubljenu vjeru u sebe.
Čovjek će se vjerojatno najviše baviti svojim vlastitim poslovima kakve su karijera i lični uspjesi samo onda ako su vrijedni pažnje i brige. Kad to nije slučaj počne da razmišlja o tuđim poslovima i kako da beznadnu sadašnjost t zamjeni sa svjetlu budućnost. Simpatizeri nove revolucije mogu posumnjati u svoju vlastitu vrijednost i samopoštovanje ali nikako u povjerenje nacije ili religije kojoj pripadaju. Takva visoka vrednovanja su besuslovna i beskompromisna.
Jedna od izučenih karakteristika bilo dobrih ili loših masovnih pokreta je da se oni obično optužuju da opijaju svoje sljedbenike u velikoj nadi u budućnost, varajući ih da ne uživaju ili primjete sadašnjost. “Kad dođu naši na vlast pa cete vidjeti” takve i slične fraze su redovno izražavale mržnju prema sadasnjosti i obožavanje svjetle buducnosti.
Svaka vrsta masovnoga pokreta koji se do sada odigrao u istoriji uvijek crpi svoje sljedbenike iz istog sloja društva . Religijski, politicki ili nacionalni pokreti su u stalnoj konkurenciji izmedju sebe samih . Slabljenje broja pratilaca jednoga često znaci povećanje broja pratilaca drugoga.Istorija je puna primjera da jedan masovni pokret prerasta u drugi u svojoj genezi. Na primjer, francuska revolucija je krenula kao novi ustaničko- religijski pokret. Imala je sve osnove takvoga pokreta, ceremonijale, besmrtne heroje, bio je to pokret potlačenih da bi se kasnije veoma brzo pretvorio u politicki pokret formirajući Parišku komunu i na kraju zahvatio cijelu Francusku da bi završio kao generalnu nacionalni pokret.Da li su dominatne BiH partije ostvarile slicne evoluciju i metamorfozu?
U suštini Reformatorski pokret u Njemačkoj , Boljsevicki pokret u Rusiji i Nacional -Socijalisticki pokret u Njemačkoj su mijenjale svoja svojstva jer su na početku bili nesto sasvim drugo da bi na kraju iz ustaničkih, religijskih , politickih pokreta zavrsile kao pokreti siroke nacionalne obnove.
Po istoj toj logici bosanski primarno stvorene demokratske partije u procesu glasanja 1991 ubrzo su iz političkih partija učesnika na slobodnim izborima evaluirali u masovne nacionalne pokrete.
Istorijske velike igre po pravilu uglavnom igraju najbolji i najgori slojevi društva dok najveći dio pasivne nacije i dalje se bavi svojim vlastitim stvarima i interesima čekajući kakvu ce im sudbinu odrediti najbolji ili oni najgori sljedbenici njihove nacije.Ne možemo biti sigurni da imamo nešto zbog čega vrijedi živjeti ako za to nismo spremni umrijeti kao što su Drzava, Nacija ili Vjera. Samo-žrtvovanje je slogan kojima je svaki takav pokret krenuo u osvajanje svojih sljedbenika.Svaki masovni pokret u određenom je smislu migracija - pokret prema obećanoj zemlji.
Kad se naši pojedinačni interesi i izgledi ne čine vrijednima očajnički trebamo nešto naći i zasto smo spremni i život dati. Takvi ljudi se najbrže regrutiraju u vjerske, političke ili nacionalne pokrete.
Takvo prihvaćanje pokretu nužno će biti ekstremno strastveno i bezuslovno.Sljedbenici vide svoj život u sadašnjosti kao lošu pojavu bez pravog oporavka i zato su nemilosrdni prema sadašnjosti i ne žele njen popravak nego nešto sasvim novo.
Spominjanje nacio socilastickog pokreta u Njemackoj u ovom eseju je u istorijsko kontekstu a ne kao nekakva komparacija sa danasnjom bosanskom politickom stvarnošću . Normalno je da postoje metodološke slicnosti i o tome ovdje govorim.
Onih 1920-tih, Nacionalsocijalistički pokret je pobijedio razne male i nerazvijene narodnjačke pokrete koji su tada obilježavali njemačku političku scenu.Hitlerovo rano uočavanje da masovni pokret u usponu nikada ne može ići predaleko u zagovaranju i promicanju kolektivne kohezije. On je znao da je glavna strast frustriranog naroda "pripadati" i to nikada nije dosta niti previše vezivanja da bi se zadovoljila ova strast.
Jedan od karakteristicnih osobina nacionalnih bosanskih pokreta je bila zbijanje redova i totalna posvecenost pokretu. Provjerena taktika se sastoji u poticanja spremnosti za borbu i smrt u odvajanju pojedinca od njegovog “JA” sto znaci od svojega od krvi i mesa ne dopuštajući mu da bude pojedinac. Tako se može postići temeljita asimilacija pojedinca u kompaktni kolektiv tijelo.Svi smo mi Bosnjaci , svi smo mi Hrvati postaje strategija sva tri politička vođstva . Niko ne smije biti izostavljen vani da ne bi slucajno zamutio vodu. Otuda prezir prema građanskoj opciji, mješovitim brakovima i ateistima.Takvi su dobilu atribut da su na putu da se prosvijtle i mole za božju pokoru.
Da bi nacionalni pokret osobu pripremio za samopožrtvovanje, mora joj prvo oduzeti individualni identitet i različitost. Mora prestati biti Andrija,Fuad ili Aleksandar -ne smije više biti pojedinačni ljudski atom s postojanjem ograničenim vlastitim rođenjem i smrcu. Najdrastičniji način da se taj cilj postigne je potpuna asimilacija pojedinca u kolektivno tijelo. Samo takav potpuno asimilirani pojedinac sebe i druge ne vidi kao individualno biće. On sam bez pripadnosti nema svrhu, vrijednost i sudbinu osim njegovog kolektivnog tijela; i dokle god to tijelo tj. njegov kolektiv živi, ne može ni on umrijeti. Dolazi do potpune identifikacije pojedinca za kolektiv. Otuda korijeni zasto su “nasi” ratni zločini ili ne postoje ili su zanemarljivi prema “njihovim” koji su veći i užasni . Ako se napadne na jednoga iz grupe kao da ste napalo na sve. Tesko je prihvatiti fakt da smo svi krivi, daleko je lakše tvrditi da niko nije kriv. Jer ako se kaže da jesmo MI onda su takvi asimilirani pojedinci priznali sami sebi da jesam JA. To niko ne želi sebi da uradi.
Masovni pokret mora usredsrediti srca i umove svojih sljedbenika najviše na budućnost. Sadašnjost i postojeće stanje je omraženo i ignorisano. Postizanje osjećaja samopožrtvovanje za svjetliju budućnost i stimuliranja međusobne saradnje sljedbenika nemoguće je bez nade. Zato je buducnost primarnija. Analizirajte rijeci svih patriotskih i rodoljubnih pjesama najvise se koristi buduce vrijeme. To “buduce” je nada, žudnja . Niko i ne misli da “buduce” moze biti gore od “sadasnjega” . Svim takvim pokretima je strano popravljanje sadasnjega , nego mora biti potpuno “NOVO”. Simbolika toga novogab je svakao naimenovanje naziva ulica, trgova , naziva zgrada udruženja sa prefiksom oznake naroda. Sve mora biti novo ne može biti po starom.
Bosanski nacionalni pokreti 1991 po utrdenoj metodologiji rade na osvješćenju sljedbenika za prošlošću . Ta zaokupljenost prošlošću ne proizlazi samo iz želje da se pokaže legitimnost pokreta i nelegitimnost starog poretka već i da se sadašnjost prikaže kao puki međuprostor između prošlosti i budućnosti. Te promjene moraju biti drastične, samo je to pravo. Zato u istoriji nasih krajeva i naroda ne postoji kontinuitet u društvenim uredjenjima. Stari pokret ne liči na novi a niti će sutrasnji liciti na današnji .Kreiranje a ne rekonstrukcija postaje moto i forma.
Po definiciji svi nacionalni pokreti su radikalni i kao takvi se gnušaju sadašnjosti. Oni to vide kao politicku deformaciju. Njihova doktrina je da se treba nemilosrdno obracunati sa sadašnjošću bez obzira na posljedice. Za budućnost ako treba cemo se svi zrtvovati jer je samo budućnost na našem putu ka “obecanoj zemlji”
Masovni pokreti kakvi su nacionalni pokreti nastali 1991ili oni komunistički 1945 u Bosni imaju strastvenu vjeru u beskrajno savršenstvo ljudske prirode. Vjeruju da se kroz mijenjanje političkog okruženja moze doci do formiranja sasvim novoga društva koje ce teško biti spojivo sa onim prije njih. Broz je upao u tu zamku 1945 smatrajuci da je u ratu protiv okupatora stvorio potpuno novog seljaka, radnika sa srpom i čekićem proletera kome će klasno biti uvijek jače nego nacioanlno. Grdno se kasnih 80-th prevario.Hoće li ovome novome političkom vođstvu poći za rukom da je stvorio novog osvještenog pripadnika kome je nacionalni interes svoje nacije najpreči?
Polako počinjem da vjerujem da se na ovim bosanskim prostorima prošlost moze izbrisati tako lako i da je dovoljan samo “ politički odgoj” od deceniju ili dvije pa da mlade generacije se totalno “otkace” od cijele bosanske proslosti počev od Kulina Bana pa sve do Broza. Normalno da će tome doprinijeti i obrazovni sistem ne dajući previše pažnje svemu onome što se ne smatra da je u trendu sa novo uspostavljenim zakonima vrijednosti.
Nema komentara:
Objavi komentar