PISMO IZ SARAJEVA
Jedna od interesantnih priča iz istorije grada Sarajeva mi je bila posebno neobična a toliko značajana. Radi se o Despića kući uz Miljacku maltene do Vijećnice.
A šta je to posebno što mi se dopalo?
Pa baš ti plaho dobro ljudi iz Despića kuće što boraviše tu ne samo decenijama nego i vjekovima .
Kažu svi vodiči koji vode turiste po Sarajevu da istoriju uvijek počinju sa Gazi- Husre Begom i završe sa Alijom Isakovićem koji su nekako najznačajniji da se Sarajevo nalazi baš ovdje i baš ovako kakvo je.
Istoriju Sarajeva se najčešće gradila dolaskom doseljenika koji se sticajem stotina okolnosti nastaniše ovde. Tu će se između ostalih naseliti i jevrejska zajednica koja je imigrirala u 17 stoljeću u Sarajevo ali i ostali koji nisu baš toliko veliki put morali preći da bi pravili istoriju ovoga grada.
Jedna od njih je familija Despići. Despići su dugo važili za jednu od najimućnijih i najuglednijih srpskih porodica u Sarajevu. Originalno Despića bio je Risto Sljepčević, za kojeg se vjeruje kako je doselio u Sarajevo nekad polovinom 18. stoljeća iz hercegovačkog sela Sambor.
Pošto je oženio Sarajku Despu ne znam po kojem i kakvim običaju sva njihova djeca postaju Despići što je jasno izvedeno od imena njihove majke.
Čak se i njihova kuća nazvana Despića kuća. Simbolično je smještena kraj Miljacke na samo desetak minuta hoda od zgradeVijecnice.
Otišli smo u taj muzej iz niza razloga
1. Despići su svoje dvije kuće poklonili gradu Sarajevu
2. U toj kući Despića se sve do 1878 godine održavale pozorišna predstave . Tek kasnije će austrougarska izgraditi prvo narodno pozorište u Sarajevu i tako će se ovo pozorište Despića prirodno ugasiti.
3. Despića kuća i prvo pozorište u gradu nije samo simbol prošlosti ovoga grada nego je jedan od velikih simbola i poruka zajedništva i poštovanju onoga što je drugačije.
4. Ubjeđen sam da je gospodin Makso Despić bio u sarajevskoj čaršiji jedan od viđenijih ljudi poznat ne po svom srpskom porijeklu koliko po onome što je značio za razvoj sarajevske kulture i pretpostavljam gospodskih manira i kulture uključujući i respekt za druge.
Puno sam pričao sa kustosom muzeja Senadom koji je profesor istorije koji je ujedno i vodič Despića kuće o tim svim gore navedenim razlozima zašto sam došao baš tu danas.
Složili smo se da se danasnji identitet u ovom Sarajevu isključivo veže za samo jedan kriterij kao da ne postoji drugi koji su daleko važniji od toga.
Dalje smo nastavili da pričamo o toj temi.
Identitet može da ubije, da zamrzi , da stvori neprijatelja
Kad kažemo Majka Tereza , šta nam je prva misao o njoj? Da je Albanka? Da je živjela u Indiji i Indijka po državljanstvu? Da je Skopljanka? Da je katolkinja? Da je humanista? Da je počasni doktor Sorbonne ? Da je prijatelj bila sa više predsjednika svijeta?
Majka Tereza je to sve i ne možete uzeti samo jedno iz gore nabrojanih
Sve je to ona. I sve je to njeno.
Ajmo do Indexa
Šta je Davorin Popović? Hrvat koji pjeva?
Šta je Slobodan Kovačević ? Srbin koji svira ?
Šta je Fadil Redžić? Bošnjak koji svira bas?
Šta je Kornelije Kovač? Srbin iz Beograda na klavijaturi?
Gospodin Makso od Despića je kaoTereza , kao Indexi sve je on to i prvo i drugo i treće a ne samo ono četvrto . To je neodvojivo.
Makso Despić, poznat kao Hadži Makso, jer je dva puta išao na hadžiluk u Jerusalem. Bio je jedan od agitatora izgradnje Saborne pravoslavne crkve u Sarajevu, a izabran je i da zastupa interese srpsko-pravoslavne opštine pred turskim vlastima.
U prvim godinama nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine bio je gradski vijećnik Sarajeva, član delegacije koja je išla na poklonjenje caru Franji Josifu, povjerenik za duhansku proizvodnju u gradskoj vladi.
Gospodin Maksa je stvorio svoj identitet kroz sve ovo gore nabrojano. Ostao je upamćen po mnogo čemu a kod ljudi zdravoga razuma i bjelosvjeteke kulture neće tražiti podatke o tome kako se izjašnjavao po rodnom listu i rubrici.
Ima svakakvih Sarajlija na ovome dunjaluku. Jedna generacija u jednom drugom vremenu pravi pozorišta po svojim kućama još u 18 stoljeću dok druga u 21 stoljeću pravi svoje zaostavštine i mjesto u istoriji po spaljivanju 1.5 miliona knjiga u sarajevskoj vijećnici.
Nemojte to samo reći Maksi Despiću molim vas to bi ga dotuklo
.
Nema komentara:
Objavi komentar