Drugarske večeri iz 60 tih godina TI Ukrina
Drugarske večeri bile su bogovske, premda je malo ko vjerovao u Boga.
Zatvorimo oči i već ćemo s vrata vidjeti ljepotu ukrinske tekstilne tvornice menze-restorana priređene za drugarsko veče. Radnici dolaze u sedam, a to je za petnaestak minuta, pa moramo požuriti sa opisima. Od primitivnih kafanskih stolova sa metalnim nogicama načinjeno je oko cijele sale veliko slovo L. Ono je prekriveno kockastim stolnjacima, a ako nije bilo stolnjaka onda običnim čaršafima koji kada se prebace preko stolova izgledaju kao stolnjaci. Na svakih metar i po su uske staklene vaze s po jednim karanfilom. Do vaza su zelenkaste boce Hepokovog bijelog vina. To vino do kraja drugarske večeri niko neće popiti. Ono je tu samo za ukras. Pit će se drugo vino o kojem ovdje neće biti riječi. Na čelu velikog slova L je cvjetni aranžman načinjen od gerbera, irisa ili nekog sličnog cvijeća. Ispred aranžmana je prigodni natpis. Recimo: “Drage drugarice, srećan vam Osmi mart, međunarodni dan žena!” Radnici TI Ukrina "
Duž slova L će uskoro biti raspoređeni ovali s hranom, boce sa koktom, sokovi, vina, a ispod će se grijati gajbe s pivama. U dvoranu će ući drugarice u zelenim, plavim i crvenim kostimima, sa lakovanim torbicama prebačenim preko lijevih ruku, te sa zapečenim frizurama u obliku punđe, makovog cvijeta, izvrnute kineske vaze ili neke slične, dobro stojeće forme, čvrste kao socijalizam i stabilne kao samoupravni dogovor. Te frizure jedna su od metafora našeg prethodnog života. One su iščeznule u isto vrijeme kada i iluzija da je komunizam bogovska stvar i da smo svi u milosti njegovog duha.
U prvih pola sata drugarske večeri samo bi muškarci pili alkohol, ali bi se nakon toga opuštale i drugarice. Viši referent Smajo ili portir Zoran izvadili bi gitaru iz kufera i započinjala je pjesma. Pjevalo se: U tem Somboru, Suze liju plave oči, Kad ja pođoh na Bembašu, Moj očka ima konjčka dva (samo refren, jer niko nije znao ostalo), Biljana platno beleše, I proplakaće zora, Pijem da je zaboravim, te druge pjesme koje su evocirale prostore svih naših republika i pokrajina i svih naših naroda i narodnosti. A onda bi uslijedio ples. Referenti za ONO i DSZ ili portir Avdo uključivao je gramofon , pa su drugovi i drugarice plesali sentiš, valcer, rock&roll i na kraju kolo. Kod kola svi su već bili jako pijani.
Drugarske večeri gasile su se negdje oko ponoći. Sat duže ostajali su samo ovlašteni pjanci radne organizacije, te pokoja drugarica koja bi se od pive i vina malo zaboravila. Na kraju su i oni, uz pjesmu, dreku i viku, odlazili. No, uvijek je ostajao zaboravljen neko ko je spavao sa čelom priljubljenim uz stol. Toga su ujutro pronalazile čistačice i metlama ga, onako iznenađenog, izgubljenog i mamurnog, izbacivale van.
Nema komentara:
Objavi komentar