Moja razmišljanja - otvoreno pismo sebi

 

                                                 Ko sam ja? Otvoreno pismo sebi 

Već odavno sam počeo sam sa izučavanjem samoga sebe.

Sebe uvijek posmatram kao osobu na kojoj je okačena tabla sa "radovi u toku", vječito istraživanje , kako ići nabolje, šta uraditi da ide nabolje i kako ta saznanja ugraditi u samoga sebe, kako bi bolje razumio svijet oko sebe i ono najvažnije kako bi prilagodio svoja ponašanje tom istom svijetu oko sebe? 

Ako cijenim više taj svijet nego samoga sebe onda je to pogrešan pristup i više ću patiti i biti negativn. Obrnuto ako cijenim više sebe i svoje opće dobro onda ću svijet oko sebe smatrati u sasvim drugom kontekstu. Smiješno je reći “odreći se” ili “izolirati se “ ali svakako adaptirati je pravi izraz. 

Da li se dovoljno znam?

Koliko sam iskren sam prema sebi ?

Znam, nisam ni prvi ni zadnji koji sebe sam pita ovakva pitanja. 

Da li uvijek uspijem ostati slobodan i nezavisan? 

Da li izražavam bas onako kako trenutačno želim i osjećam ili mjerim , cijenim, promatram kako će sredina u kojoj se krecem to moje prihvatiti, hoće li osuditi ili prihvatiti? 

Ako još tome dodamo fakt da živim u drugoj kulturoloskoj sredini od one u kojoj sam odrastao onda se takva pitanje još više komplikuje. 

Da li i ovo sto mislim i smatram štima u novoj okolini u kojoj vladaju drugi zakoni od onih za koje sam preko trideset godina smatrao?

A onda kao bumerang ide i ovo pitanje da li će moja stara sredina (kad idem u Bosnu i sretnem ljude iz moga kraja i moje kulture) prihvatiti ta moja nova obogaćena? Dali je cijena koju plaćamo integriranosti u nove sredine mala ili velika? 

Smatram da se sloboda mjeri u kojem nivou možemo da se ponašam, pričam i predstavljam se vanjskom svijetu kako se bas iznutra osjecam

Shvatiti ovo toliko pojednostavljeno će nas odvesti u krive zaključke.Dole ću se u par navrata vratiti nekim primjerima kao onaj da sam gladan, užasno gladan pozvan sam na sastanka i na stolu ima 10 sendviča. Neću pojesti 3 ili 4 ma kako bio gladan jer to nije socijalno prihvatljivo,nisam sam na sastanku ima nas jos i ima ih jos koji bi uzeli ko ja?

Znači teoretski nikada ne mogu da budem ono što baš u tom trenutku budem. 

Pazim kako se moje ponašanke i postupci ocjenjuju u vanjskom svijetu. Posto smo svi socijalne životinje onda je sasvim noramlno da prihvatajući i želici da ivim sa ostalima onda da li namjerno ili ne namjerno moram i da prihvatim njihove norme ponašanja. Logično. 

Postajem svjesniji ljudskih priroda oko sebe, sta žele, čemu teže, sta ih tišti, sta ih drži zajedno ili sta ih ne drži zajedno, kako se drže u grupi, kako gomila ili grupa utiče na njih i obrnuto kako gomila se mijenja kad u nju ulaze jaki i odlučni pojedinci. Sva ova saznanja dugujem pola svom analitičkome umu a pola teoretski uzdiza jem čitajući američke univerzitetske udžbenike socijalne psihologije. 

Ljudi nisu isti prema svima jako imaju razvijene strategije kako osvojiti druge i kako se drugačije ponašati prema svakom po osobito. Zato nikada ne postoji šansa da nekoga uvjerim da je osoba XY nije poštena ili dobra i da mi je priredila to i to zato što toj osobi sa kojom ja pričam NIJE to isto učinila. 

To su isto određeni zakonitosti koje sam spoznao.

Šta je od mene sredina ucinila? Koliko sam joj se odupro ili kolko sam htio da se uduprem?

Šta sam prihvatio iz te nove sredine, a šta nisam ?

Da li sam zaboravi sebe i svoj kulturološki identitet? A sta je identitet? Da li mi treba?

Šta ako sam građanin svijeta?

Šta ako mi ne fali sto ne pjenim od bola kad moj reprezentacija dobije gol i izgubi kvalifikacije za evropsko prvenstvo ?

Šta ako mi ne igra srce na himnu? Šta ako sam se ubijedio da mi to ne treba niti mi znaci?

Da li sam individualac ili član kolektiva?

Šta me više čini sretnim? Šta je pripadanje? Sta su NAŠI a sta su NJIHOVI

To je svakako velika činjenica koja je i istinita i stvarna. 

Da li me drugi ljudi vide bas onako kako ja sebe vidim I dozivljavam? 

Da li sam dosadan, neispirativan, da li emitujem pozitivnost ili suprotno ?

Da li imam moć da budem samokritičan, da pogledam svoje greške, da ih razumijem i kasnije korigujem ( što i jeste cilji i krajnja posljedica upoznavanja samoga sebe) Cilj je evaluirati, unaprediti se, prosvjetliti se. Odrasti i stalno odrastati i nikad ne stati u tome, nikad!

Da li imam suosjecaj za druge, da li i kako lako ulazim u sukobe sa drugima? Da li se suprostavljam ili ko-operiram ili sam vazda u konkurenciji sa drugima?

Da li mogu iskremo da oprostim? Da li u drugu ruku ispadnem smijesan ako se nekome izvinem za svoje postupke a taj shvati to kao priznanje da sam slab i stekne prednost od toga?

Da li trebam potvrdu vanjskog svijeta za potvrdu vlasitih vrijednosti?

Da li se mogu zvati slikarom bez i jedne izložbe?

Da li se mogu smatrati piscem bez i jedne objavljenje knjige?

Da li me slikanje čini sretnim čak i bez i jedne izložbe ili lajka sa Facebook?

Da li vjerujem u svohje vlastite vrijednosti?

Koliko sam iskren prema sebi u kreiranju i predstavljanju vlastitog imidža drugima?

Da li i koliko me brine socijalno prihvaćanje ili koliko me sikira socijalno ne prihvatanje?

Da li sam prošao fazu dokazivanja,traženja mjesta u društvu ,socijalno prihvaćanje ?

Da li sam extrvertan ili intravertna osoba?

Da li to mogu da mijenjam?

Da li su prvi sretniji od drugih ili su oni drugi ?

Koliko sam podlozan primiti uticaj vanjskog svijeta cak i onda ako se duboko u sebi ne slažem sa njima? Šta ako se ne slažem a kakba će biti reakcija ostalih is iste grupe?

Koliko me pripadnost grupi ograničava i mojom slobodama. Šta ako sam vjernik a ne slažem se sa svim postulatima Biblije, šta ako sam član Partije a ne prihvatam u cijelosti njem program ? Do koje mjere mogu da pravim kompromis sa samim sobom da bih bio prihvaćen u zajednicu vjernika, članova partije ili jednostavno čak i samoga društvenoga kruga u kojem se krećem?

(Ko ne voli film “Dara iz Jasenovca?” Ko smije reći u centru Beograda to?

Ako si filmski umjetnik i pripadnik srpskog naroda i sjediš u društvu obožavalaca  srpske politike i kulture , što izlazi iz tebe? Fact da film nije dobar umjetnički (da tako kao filmski kritičar smatras )ili će iz tebe izaći da si pripadnik toga naroda  i kazes da je film prikazao patnje u Jasenovcu o da je briljantano filmsko ostvarenje?

Da li prezentiraniam višak ili manjak  od svojih  realnih vrijednosti? Kakav utisak ostavljam ?

Da li sam iskren prema samom sebi i  ako nisam i u kojoj mjeri? Da li pazim na vlastitu prezentaciju ili obrnuto manje pazim kako se predtavljam? 

Ulazeći sve više i više u tajne ljudske prirode osjećam da stare narodne izreke poput onih iz pjesama 

“Ostani to sto jesu, sto na umu to na drumu", "volim te onakvu kakva jesi", "šta  te briga šta ljudi pričaju", "idi sam svojim putem nemoj da ti drugi sudbinu kroje" "zdravo za gotovo", itd nisu baš tako lagane za primjeniti . Kompleksno je to podrucje

Problem svih drustvenih nauka je nažalost isti, lako se prepoznaju poput onoga da svako moze biti selector u fudbalu I nije trebao staviti Kranjcara na desno krilo kad je mogao staviti Sukera I onda bi pobijedili da su mene poslusali

Dok upoznavam sebe sve vise I vise shvatam koliko se slabo poznajem

Ne znam da li na moje ponašanje ,moj karakter, moje misljenje više utiče priroda , genetika ili okolina i sredina u kojoj živimo?

Da li sam hrabar I prvi bacam bombe na neprijateljske bunkere zato sto mi je I otac takav bio ili sam pod uticajem raje iz jedinice koji sus vi hrabri ili zbog strogog kapetana koji je rekao da ce onoga koji se vrati sa borben linije licno streljat?

Pa kad se tako nabijeni sa hrabrom rajom iz jedinice I strogim kapetanom ipak uspijemo pobijediti nadmocnog neprijatelja , u toj slasti pobjede se upitiam jesam li ja heroj ili sam kukavica koja nije imala izbora osim da krene u juris? Šta je na mene vise uticalo? Ko sam ja u suštini u ovom filmu?

Da li me je sredina odgajala i  učila? A koliko moja genetika i moji roditelji?

Koliko trenutačno raspolozenje utiče na moje odluke ?

Koliko mi je jak osjećaj da pripadam negdje i nekome?

Da li mi je taj osjecaj pripadnosti toliko jak da sam spreman uraditi mnoge stvari samo da pripadam negdje i nekome?

Da li bi mogao da živim da  nikome da ne pripadam? Da nisam otac? Da nemam drugove koje znam duže ili krace? Da nemam komsije? Da nemam državu? Da nemam naciju? Da nemam Bosnu? Da....

Šta ako me svi ostave? Ako me svi odbiju? Ako kažu ti više nisi ni otac, ni muž, niti Srbin, niti Jugosloven,niti više navijaš za Crvenu Zvijezdu, niti radiš u našem kolektivu niti si član lokalne biblioteke , a nisi više ni član Viber grupe udruženje Dervencana. Neko te je  izbrisao iz svoga profila drugova, niko te iz tvoje maturske generacije ne želi ponovo vidjeti.

Da li bih mogao živjeti sam?

Ako bi bio sam na pustom ostrvu da li mi treba ime? Prezime? Kvalifikacije? 

Da li mi treba karijera? Da li bi mijenjao auta? Kupovao parfeme? Gledao da imam zadnji model Samsunga telefona? Kome bi slao slike da sam bio u Spaniji? 

Da li bi ganjao karijeru i učio škole? Da li bi išta radio i da li bi se bilo cime bavio kada bi bio sam na pustom, ostrvu? Da li imao ime! Ko bi me zvao?

Šta da radim a da pripadam tim grupama? Da li mi  treba taj osjecaj pripadanja nekome, nečemu?

Šta je balansiranje potreba i uslova? Koliko sam spreman izgubiti jedno da bih dobii drugo?

Da li da pojedem svih 14 sendvica na stolu jer sam jako gladan? Da li da ostavim za druge, mozda su i oni gladni isto kao i ja ?

Ili ću da ostavim i za druge jer to nije društveno prihvatljivo i nije norma ponašanja?

Da li želim, osjećam i trebam da sam pripadnik srpskog naroda? Da li se moj identitet podudara sa “ Pravilnikom Identiteta srpskog naroda”?

Da li želim, osjećam i  treba da sam pripadnik Bosanaca .Ma šta god da su oni po definiciji)? Da li se moj identitet podudara sa “ Pravilnikom Identiteta Bosanaca”?

Da li želim, osjećam i  treba da sam pripadnik Dervencana ? Ma šta god da su oni po definiciji? Da li se moj identitet podudara sa “ Pravilnikom Identiteta o Dervencanima”?

Da li sam sigurniji kao član svih tih grupa ili bilo koje , da li da “pretočim ili da uzmem vrijednosti bilo koje grupe u odnesem svoje vlastite vrijednosti?

Da li treba da svoj identitet prilagodim gore navedenim identitetima ako se slucajno ne podudaraju?

Da li da upadnem u spregu nacionalnoga i patrotskoga ili da ostanem samo na građanskom identitetu krajeva iz kojih sam došao?

Da li je je kod mene sasvim jasno da budem gradanin Bosne I da li je to jak identitet u zemlji I drzavi u kojoj kolo vodi nacionalno-patriatsko-religijska osovina?

Koliko sam spreman da uradim da promijenim samo da me ne odbace?

Jesam li  u pravu a šta ako su oni više u pravu, zašto da ne slijedim njih? Oni više znaju, njih je više i mora da su pametniji od mene samog.

Da li da ih slijedim onako zato što ti i većina radi ,biti samo jedna od  mnogih  "mozgovnih lijenčina". Možda na engleskom jeziku bolje zvuči ta riječ jer je to pojam uvršten u psihologiju ličnosti a kaže se " Cognitive misers"

Još uvijek izučavam sebe i neću prestati, dug je to put.

Željko Škorić 

Dimitrovgrad - Srbija ,2023