.jpg)
TEHNOLOGIJA VLADANJA ILI KO SU VOĐE?
U istoriji nijedan masovan pokret ili revolucija nije uspjela ako nije imala dobre vođe u svim fazama njegova nastanka. Demokracija i njen daljni razvoj animiranja masa u procesu odlučivanja nije nikada eliminirala potrebu za dobrim vođom.
Zašto je cuveni grčki filozof iz vremena antičke Grcke filozof Sokrat mrzio demokraciju? On je rekao: “ Da je glasanje na izborima vještina, a ne slučajna intuicija. I kao i svaku vještinu i njome (glasanje) treba stalno podučavati ljude. Dopustiti građanima da glasaju bez obrazovanja jednako je neodgovorno kao i staviti ih na čelo broda koji plovi do Samosa u oluji.”
Svaka društvena skupina treba svog lidera.Oni žele da se dodvore svojoj ciljanoj skupini kako bi ih izabrali da ih vode. U današnje vrijeme to se u našim krajevima dogada prilikom glasanja -izbora na raznim nivoima. Šta potencijalni lider želi i kako da se promoviše ? Na koji način to radi? Sociolozi su poredali takva stremljenja lidera u par kategorija. Zavisno je kakav "image" žele da ostave kod glasačke skupine.
1. samopromocija - pokušaj uvjeravanja drugih da ste kompetentni
2. uvlačenje - pokušaj dobivanja drugih da vas zavole
3. zastrašivanje - pokušavate navesti druge da misle da ste opasni
4. primjer za druge - pokušaj da vas drugi smatraju moralno uglednim pojedincem
Narcisi ne moraju nužno biti sjajni vođe, ali to ne znači da narcizam i vođstvo nisu povezani. Narcisi su za razliku od svih ostalih mogu postati vođe grupa u dobru i zlu.
Istraživači su pratili ko se u svakoj skupini pojavio kao vođa. U svakoj studiji, ljudi koji su postigli visoku ocjenu narcisoidnosti najvjerojatnije su se pojavili kao vođe. Pogledajmo samo americkog predsednika Trumpa. Činilo se da se ovdje manje radi o traženju pozornosti na samoga sebe nego da se vise ima kontrola.
U demokraciji, glas svake osobe broji se jednako i moraju se izbrojati milioni glasova širom cijele države kako bi se odlučilo za nešto važno.
Međutim, u praksi jednakost nije vrlo efikasna za donošenje odluka a i mogu imati i druge nedostatke. Umjesto pune jednakosti, većina grupa ima vođe. Veliki grupe nemaju samo vođe, one obično imaju hijerarhiju moći, u rasponu od vođa na vrhu i niz nekoliko drugih koji imaju određeni autoritet ali moraju poštivati ono što kaže najviši vođa, sve do najnižih nivoa ljudi koji primaju naredbe i direktive i postupaju po njima.
Tri vrste ličnosti utiču na masovna kretanja:
(a) ljudi od riječi
(b) fanatici
(c) ljudi od akcije
Prvi priprema teren, drugi pokreće ili dominira aktivnom fazom, a treći finalizira revoluciju Rijetkost je da jedna osoba iznese sve tri uloge odjednom. Erik Hoffer, američki filozof i antropolog primjećuje da su prvi, bilo da su novinari, akademici ili svećenici žeđ za priznanjem i statusom osjećaju vise nego ostali pripadnici iste drustvene skupine. Često su prve žrtve onoga što su i sami pokrenuli. Reklo bi se revolucija jede svoju djecu.
-Fanatik uspijeva u kaosu i uništenju.
-Čovjek od akcije spašava pokret od lakomislenosti fanatika; kada preuzme kontrolu aktivna faza dolazi do kraja. Tada revolucija iz buducnosti prelazi u sadasnjost.
Primjećujemo da su se i francuska i ruska revolucija pretvorile u nacionalistički pokret sto dalje dovodi do zakljucka da je nacionalizam najpouzdaniji izvor masovnog entuzijazma.
Političari, vojskovođe i državnici od davnina su uvijek nastojali saznati što o njima misle ljudi o kojima ovisi njihova sudbina. Ne smijemo, naravno, misliti da su to činili zato da bi svoju politiku prilagoditi mišljenju većine. Najčešće ih je zapravo zanimalo da li treba pojačati propagandu sa ciljem da se mišljenje javnosti usuglasi s njihovim. Pokušajte zamisliti, na primjer jednu vojsku koja je ukinula sve činove i svakom vojniku pripisala jednak autoritet.Takva vojska nikada neće krenuti u akciju ako svi ili barem većina ne glasaju u korist da se ide u tu akciju.. Nijedna vojska zapravo ne djeluje ovako - i vjerojatno iz vrlo dobrih razloga. Takva vojska vjerojatno nikad ne bi uspjela odlučiti se za bitku.
Prema tome rukovodstvo je vitalno važan faktor svake društvene skupine. Loš vođe mogu upropastiti svoju zemlju i svoje podanike. Istorija je prepuna primjera loših voda i njihovih pogrešnih odluka.Bez obzira na sve gore receno lideri se i dalje bore da vode svoje skupine. Takvi ljudi, perspektivne narodne vode koriste razne strategije kako bi natjerali druge ljude da ih gledaju u pozitivnom svjetlu. Pažljivo kontroliraju kako se predstavljamo.
Vođa je složenija osoba od fanatika. U prvoj fazi pokreta on mora biti čovjek od ideja. Recimo kako nesto sto su bili Rousseau ili Voltaire, Lenjin ili Karl Marx. U revolucionarnoj fazi on sam mora biti istinski vjernik, fanatik. Sretni fanatik koji je slučajno zadužen za pokret kad sazrijeva trenutak za to. Konačno, kad pokret pobijedi, dogodi se nešto neobicno: vođa mora postati konsolidacijski čovjek, „praktičan čovjek u akciji“ koji će nastaviti s ritualnom "trajnom revolucijom", čiji će stvarni uzrok biti održavanje statusa quo.Komunstički režim sa Brozom je isto kao i današnje vođe imao zadatak da održi stanje "permanentne revolucije" status koji podrazuzmjeva konstantno biti na oprezu, stalno insistirsti na zajednistvu, zbijanjem redova, stalno pod prismotrom i stalno na putu od otkrivanja zavjera vanjskog i unutrasnjeg neprijatelja, lopovluka velih sila koje su se urotile protiv malih i nejakih slobodarskih naroda. To je stanje permanentne revolucije koje jako pomaže dobrom vođi jer je narod stalno na okupu i povećanoj dozi adrenalina. Nema vremena za opuštanje revolucija je konstantno napadnuta.Takvo stanje strahovito pogoduje koheziji društvene grupe i njenoj prirodnoj težnji za dobrim i autorativnim vođom koji zna "uzeti stvar u svoje ruke".
Govoreći o teoriji političke vlasti i vladavini jedan od najzanimljivijih problema svake političke konstrukcije jest lakoća kojom se većina, nad kojom se vlada, uvijek prepušta manjini koja ima moć. "Potčinjavanje je implicitno." Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže sa mnogo sitnih arsenala moci ali nazalost pasivne moci? Zaključak glasi da svaka vlast mora počivati na “kontroli misli”
Svaka bosanska nacionalna asocijacija ili enitet ne može postojati bez određene "proizvodnje pristanka" i “kontrole misli”, kojom se javno mjenje pretvara u skupinu manje aktivnih promatrača.
Već je u drugim poglavljima od početka ovoga rada više puta rečeno da je da je gomila intelektualno uvijek inferiornija od pojedinca. Još teku stručne rasprave da li je skup individualca efikasniji od grupe sačinjene od istog tog broja individua ali ovoga puta unutar grupe. Sve ovisi o načinu, kako je takva društvena skupina vođena .” Ako je vođena autokratski na način koji ne toleriše različitost u mišljenju onda je takva efikasnost u izvrsavanju zadataka manja od efikasnosti istog zbira posebnih individua sa razlicitim mišljenjima .
Partizani su svoje političke radnike na terenu zvali komesarima kojima je zadatak bio da zadanu indoktrinaciju marksizma-lenjinizma sprovedu u djelu na terenu među borcima i sljedbenicima pokreta i da dopru do svih ostalih koji se još ne izjašnjavaju . Izasao je tada izraz “simpatizeri naseg pokreta”. Današnja vlast bez sumnje ima isto svoje politicke komesare sa slicnim ili istim opisom poslova samo normalno prilagođenim danasnjim uslovima. Akcija agitacije, omasovljavanja redova, dovođenje ljudi u svoje redove je kontinuirani proces. Izrazi kao omasovljavanje , podmlađivanje su vječito prisutni i aktualni.
U suštini tehnologija vladanja je otporna na vrijeme i zajednička je svim politickim modalitetima. Režimu trebaju takvi odgovorni ljudi misionari , veza režima i baze. Proizvodnja "odgovornih ljudi" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te,kontrolišu ili barem pokušavaju kontrolisati pasivne promatrače koji nisu sposobni odlučivati sami za sebe te zbog tog razloga, kontrolu nad njihovim životima moraju preuzeti "odgovorni pojedinci".”
Sva sila armije, tajne policije i obavještajnih službi je manje efikasna od dobro odradenog posla introdoktrinacije na terenu. Propaganda ili kako se to danas moderno kaže “Odnos sa javnoscu” je u demokraciji isto sto i nasilje u totalirizmu. Zadatak joj jer da eliminira kritičku diskusiju i da ne dozvoli da vidimo ono u šta gledamo. Rekao sam već do sada u par navrata da razne društvene skupine po prirodnim zakonima ne gledaju jedne druge sa simpatijama ali jedni druge užasno trebaju. Kako inače izgraditi kohezivnost i zgrupnjavanje svojih vlastitih snaga u odsustvu neprijatelja? Zato su politički protivnici vitalni dio nacionalne monolitnosti. Najviše cega se narodne vođe boje je reforma izbornog sistema gdje bi vrijedilo pravilo jedan covjek jedan glas. Bez obzira na sve dobre ili loše strane takve reforme najveći strah postojećeg establismenta je da bi tako opale sve njihove vizije i uloga "čuvara nacije".
Ovdašnje vladajuće dominatne partije jesu iskonske partije po definiciji politickoga pluralizma ali su istovremeno mobilizatori nacionalne ujedinjenosti tj jedan masovni prosvjetiteljski pokreti. Vođe su zadužene da se svaki pojedinac u vlastitom narodu mobilizira u borbi za našu stvar. Zbijanje redova je platforma na kojima neprekidno rade. Proizvodnja pravih Srba, Hrvata i Bosnjaka koji se bore za našu stvar je ujedno najveca garancija za očuvanje politickoga status quo ovih prostora. Profiliranje idealnog pripadnika je svakako blisko povezano sa nastavkom istorijske tradicije , prihvatanja vjere i nacionalnog bica u jednom. To bi Ljudevit Gaj nazvao nacionalno budenje.
Vođe dobivaju misiju koji se zove monolitnost što dalje znači da se stavi znak jednakosti izmedu individualnog i grupnog bića .Da se pojedinačni interesi stope u zajedničkom. U okrilju kolektivizma i želje za strogo definisanom budućnošću bez iznenađenja i monolitnosti nacionalnog bića mozda i nije težak zadatak.
Razna izučavanja su pokazala da društvo obično vode oni koji su nešto malo inteligentniji od svojih sugrađana.
Vrlo inteligentan čovjek neće biti izabran za vođu baš kao ni neko vrlo glup. Prema tome vođstvo u društvu nikako nije sinonim za sposobnost — baš naprotiv gotovo je sigurno da će u njoj bezobzirni ljudi koji su na vlasti, (a vlasti su se i dokopali zahvaljujući svojoj bezobzirnosti) istisnuti inteligentnije od sebe. U istoriji je mnogo takvih primjera, a neki su od njih sasvim svježi.
Teško je, zaista, izbjeći usporedbu s lenjinističkom koncepcijom avangardne partije koja usrećiteljski vodi narod prema boljem sutra. Lenjinov entuzijazam i rječnik današnjih vođa bosanskih enklava i njihovih štabova je zapanjujuće sličan.
Erich Hoffer je smatrao da "politička propaganda i politički marketing može postići postrojavanje ljudskh umova na način na koji vojska postrojava svoje jedinice”
“Kada proizvodite pristanak kažu politički “influenceri”, možete zanemariti činjenicu da formalno puno ljudi ima pravo glasa. To može postati nebitno jer mi možemo proizvesti pristanak i osigurati da njihov izbor i stavovi budu strukturirani na način koji nama odgovara.
Mislim da niko ko je ikada pratio govore članova cak i američkog senata neće poricati kako ne baš rijetko tu sjede ljudi koji ne poznaju čak ni elementarne činjenice kako su im govori često proturječni i siromašni idejama, a intelektualno shvaćanje skučeno.”
“Za uspjeh u toj utrci potrebne su osobine kojima se mogu pridobiti mase a ne inteligencija smatrao je čuveni njemački sociolog Horst Helle (roden 1934) koji se intezivno bavio politickim procesima i odnosima društvene skupine prema vlašću i izborima.
Horst je jos davnih 60-tih godina objavljivao radove u kojim predlaže da se taj sistem proširi testovima stručnog znanja i daje kaže “Zašto ne bi senatori i kongresmeni Sjedinjenih Američkih Država pokazali svoje poznavanje prirodnih znanosti, ekonomije, sociologije, političkih nauka, kao i drugih naucnih područja na kojima se zasniva dobro zakonodavstvo. Možda bi bilo dobro zatražiti i od predsjedničkog kandidata da pokaže barem minimum poznavanja istorije, politicke ekonomije i drugih modernih saznanja koje se ticu buducnosti nase zemlje”
Onda ponovo istice da “Druga bi se alternativa sastojala u tome da donekle proizvoljno odredimo koje će se funkcije popunjavati ispitima, a koje izborima, i da pritom uzmemo u obzir i individualne razlike među biračima i samo najsposobnijima omogućimo da glasaju. U prvom slučaju ispite bi polagali kandidati, a u drugom glasači čime bi se postiglo da izbori ostanu slični sadašnjima.«
Ma što mislili o ovom prijedlogu, činjenica je da niko ne smatra da zahtjev za takvom pismenoscu nije u skladu s demokratskim načinom upravljanja državom, pa prelaz sa pismenosti na znanje i sposobnosti možda i nije tako revolucionaran kao što izgleda.Nekoliko godina kaze profesor Horst sam licno sam istraživao društvene stavove pomoću upitnika u kojem je, među ostalim, stajalo i ovo pitanje:
“Mislite li da samo ljudima određenog minimuma inteligencije i obrazovanja treba dopustiti da glasaju?”
“Horst se konačno odlučuje za kombinaciju svojih prijedloga. “Shvatimo li individualne razlike zaista ozbiljno i iskoristimo li ih pri pronalaženju ljudi najsposobnijih za upravljanje državom, zaključujemo da bi možda bilo dobro kombinirati oba pristupa. Kandidat bi, dakle, prije nego što mu dopuste da se kandidira, morao položiti kvalifikacioni ispit, a birači bi morali položiti takav odgovarajući ispit prije nego što im se dopusti da glasaju.”
Nema komentara:
Objavi komentar