Moja razmišljanja - Quo Vadis Bosna ?

Quo Vadis Bosna ?

Iako je samo nekih 10 posto svih država dovoljno etnički homogeno da zaslužuju da budu opisane kao nacionalne države, postala je sve češća praksa da se sve države nazivaju nacionalnim državama.

Titova ili naša Jugoslavija nije imala tu privilegiju da bude unutar tih deset posto svijeta da sebe zove nacionalna država jugoslovena jer izraz Jugoslaven je bio po meni čisto romantična kategorija čak iako je kao izraz prvi put i korištena u popisu stanovništva 1981.I tada je to bio problematican jer u Ustavu nije bila nacionalnost koja bi se tako zvala.Jugoslavija Jugoslovenima nije se nikada vidjelo na izbornim plakatima niti se reklamirala pred akciju popisa stanovništva.

Bosanska politička stvarnost u tom smislu nacionalizma i patriotizma je bila još komplikovanija . Nije bilo kategorije Bosanac. Ja sam se osjećao jugoslovenskim bosancem ili bosanskim jugoslovenom, mada je i to bila samo romantičarska kategorija.Svima nama Bosancima je bilo drago kada nas je Bregović proslavio pjesmom "Tako ti je mala moja kada ljubi Bosanac". Tada sam se osjećao kao nikada prije. Sada sam konačno mogao slobodno izaći pred preostalih pet bratskih republika i svečano objaviti da više nisam onaj glupi Bosanac kakve su nas naše bratske republike uvijek doživljavale da svi mi vodimo porijeklo od Huse i Hase o svih tih viceva gdje smo vječito bili malo udareni . Od Bijelog Dugmeta se računa nova era za našu pamet i gdje smo sada postali velika muzička sila i respektivan dio naše bratske Titove države .Barem sam se ja tako uspio uvjeriti.

Brkanje nacije i države ne bi bilo toliko problematično da su sve države monolitne i nacionalne države. U takvim slučajevima, lojalnost naciji (nacionalizam) i lojalnost državi (patriotizam) neometano jačaju jedna drugu. Država se doživljava kao politički produžetak ili izraz nacije. Isto zamagljivanje te dvije lojalnosti nacionalne i patriotske uobičajeno je u slučaju državnog "Volka" ili naroda , nacije koja je dovoljno istaknuta – politički, kulturno i obično brojčano – čak i kad njeni pripadnici nisu svi iste nacije.

Kad nisu prisutne druge nacije tada pripadnici te države se smatraju da imaju svoju nacionalnu državu ili Volkstaat , onda se nacionalizam-snaga nacije i građanska lojalnost -snaga građana citizens poklapaju i jačaju. Uzmimo Japan kao perfektan primjer.

U prostorima stare Jugoslavije to je sve išlo nekakvim čudnovatim tokom. Ta pokidana veza između kulturen staat, volkstaat i nationstaat.

Osim Slovenije koja je umnogome ličila na jedan Japan i smislu homogenosti njenih pripadnika i objedinjavanju sve ove tri gore navedene kategorije državnosti sve ostale su imale boljke kako da urede monolitnost svoje teritorije. Kasnije će događaji 1991/92 pokazati da su Hrvatska a samo malo kasnije Bosna ovo homogeniziranje nemogućeg platiti ratovima u kojom je ova zadnja izvukla najdeblji kraj.

Naša bivša najveća republika kasnije će poslije 90th primijeniti model kojeg je prvo odrađen u Rusiji.O tome putu Srbije će više biti riječi pri kraju ovoga teksta.

Objedinjavanje kulture,religije,nacionalizma, patrotizma i politike koja to sve sinhronizacije u jedan masovno državni identitet je naziv toga projekta koji sam pažljivo proučavao svih šest mjeseci dok sam živio i Srbiji prošle godine.

Na primjer u crkvama su državne zastave, crkveni poglavari su učesnici političkih događaja, sve institucije imaju svoje slave i onaj ko ne ide i crkvu ili nema svoju slavu postaje malo ili dobro čudan. Jedino izuzetak su veći gradovi kao Beograd,Novi Sad ili Niš.

To i jeste suština sadašnje politike koja dolazi prije svega iz Rusije koja se zove ruski svet a onda se pretapa u Srbiju pod potpuno istim konceptom srpski svet.

Takav model stvaranja identiteta nacije je zdušno prihvaćen i u Banja Luci. Ta gore navedena integracija nacionalizma , patriotizma , kulturne baštine , religijske pripadnosti i dakako pripadnost vladajućoj partiji funkcionira na tim prostorima . 

Bosansko-hercegovački patriotizam u bilo kojem obliku ili formi malo ima šanse da se nametne ili barem da pokvari ovaj model.

Zbog toga je bosanska državnost a samim tim i funkcioniranje baznih državnih poluga na cijelom prostoru jedne priznate države sa zastavom ispred zgrade Ujedinjenih Nacija na Hudson riveru postala upitna i nažalost još više će biti.

To je jedna fantastično odrađena varijanta koja se promovira svuda gdje u okolnim državicama žive pripadnici srpskog naroda. Cilj te politike Srpski Svet je najblaže rečeno jedna nova varijanta staroga slogana iz vremena Karla Marksa i Engelsa. A zvuči ovako: Srbi svih zemalja ujedinite se ,umjesto proleteri svih zemalja .

Strategija toga Srpskog sveta je da Srbima ponude identitet koji mora biti toliko jak da svim Srbima bilo onima iz Republike Srpske,Crne Gore, Kosova podari identitet koji se ne može dobiti i superiorniji je među ostalim identitetima koji se trenutno mogu naći na tržištu a to je Volkstaat koji će nadjačati trenutno njihov bilo koji drugi smisao pripadnosti u zemljama u kojima žive. U sklopu toga projekta beogradske vlasti se nameću kao " majka svih majki" i glavno sjedište takvog pansrpskoga projekta .Nešto kao modernija varijanta sovjetske Kominterne sa kraja drugoga svjetskoga rata koja je okupljala anti -kapitalistički svijet iza gvozdene zavjese.

Nije mi namjera dalje ići u elaboraciju beogradsko- banjalučke dnevne politike jer to je već politikanstvo u kojem se baš ne snalazim najbolje a niti želim. 

Ovaj mali članak uglavnom smatram da dolazi iz ugla kulturne antropologije.(Cultural Anthropology) što je i smisao ovoga rada.

Ali sjetimo se sa početka ovoga pisanja da ogroman broj nacija niti ima svoju državu niti ima državni narod. Takva je bila Bosna i Hercegovina .Pravi izraz je bio građanska Bosna i Hercegovina. Jer u suštini i jeste bila građanska. Nikakva druga.

Za preostalih 90% država se građanska i nacionalna lojalnost se ne poklapa i moraju biti u sukobu. Može se slobodno reći da je bosanski rat u stvari bio sukob grupa tri secesionistička pokreta vođenih pod zastavom nacionalnog samoopredjeljenja i otkrivanju novoga identiteta sviju onih koji tu žive .Nažalost kako to obično i biva u istoriji kada ukrste mačeve takve dvije lojalnosti gore spomenuti nacionalizam i patriotizam deblji kraj izvuče patriotizam. 

U istoriji je fakt da je većina pobuna ili jednostavno pokreta najviše bilo vođeno pod zastavama nacionalizma. Ne zaboravimo da damo nekada pozitivan predznak nacionalizmu kroz istoriju jer isti je bio zaslužan za stvaranje nacija, formiranje kulturne baštine, jezika itd. Nažalost isto tako je poznato da može imati i one negativne efekte koji se najviše reflektiraju u discriminaciji ostalih i u svom narcisističkom ego centrizmu.

Nacionalizam se obično pokaže moćnijim od takve dvije lojalnosti.Bosanski izbori 1991 su to samo demonstrirali da od pjesme Bijelog Dugmeta "Tako ti je mala moja moja kad ljubi Bosanac" nažalost nije ostala ni jedna nota. Građanska Bosna je izgubila , i sa njom isto Bosna bosanaca , Bosna sevdaha, Indexa, Bijelog Dugmeta, košarkaša Bosne, Olimpijskog Sarajeva, Huse i Hase, Fate i Muje, Energoinvesta, Unisa , Golfa iz Vogošće je te izborne noći poražena. 'The night when old Dixie died' otpjevala je Joan Baez u svojoj čuvenoj pjesmi koja govor o američkom građanskom ratu.

Poraženi to jest ona skupina koja je izgubila te 92 su bili oni Bosanci (među koje ubrajam i moju malenkosti)koji su težili da ostanu van zamki pobjednika se mogu uvijek vratiti patriotskom bosanskom romantizmu sa daljnjom nostalgijom folklora , sevdalonki, svijetu bureka i ćevapa pa sve do Zimske olimpijade . Možda možemo čak doći i do ofucanog i izrabljenog bratstva i jedinstva koji su nas jednom zajedno okupljali. Pljuni i zapjevaj rekao bi Bregović u jednom od svojih pjesama.

Ja nisam tada znao da oni koji nisu voljeli građansku Bosnu da su imali druge planove za nas. Stvaranje nacionalnih država koja treba da odgovara koncentraciji autoriteta jer će biti istovremeno fokus dvije moćne lojalnosti (nacionalizma i patriotizma) tih glavnih segmenata takvih kvazi bosanskih država. Građanska Bosna se morala poraziti. 

Uskoro će se izgraditi cjeline srpskog sveta , bošnjačkog sveta i hrvatskoga sveta . Tome je svakako pomogao i suludi Dejtonski sporazum koji je ovakvu monstruoznu zajednicu legalno ozvaničio.

Nepostoji država gdje jedni njeni pripadnici mrze da žive u njoj. Za bosansku reprezentaciju rukometa ili učešća na pjesmi Eurovizije bi trebali navijati svi pripadnici Bosanskog stanovništva ali se dešava upravo suprotno jedna trećina se raduje da izgube. To je paradoksalno ali je istina jer sam to doživio na utakmicama srbijanske ili hrvatske sa bosanskom reprezentacijom.

Sve se to slaže za gore izraženim stavom da u konfrontaciji moći patriotizma i nacionalizma uvijek je patriotizam taj koji je slabija karika. 

Ako odlutamo za čas u Njemačku 1936 ćemo vidjeti tu nevjerojatnu kombinaciju stvaranja duha nacije koja je objedinila sve tri karakteristike posvećenosti pripadnika koji tu zive izabranoj vlasti.“ Hitler je te iste godine a svakako i par godina kasnije mogao je ozbiljno uputiti apel njemačkom narodu uzdajući se da će i oni isto kao i on i njegova Nacional socijalistička partija vjerovati da imaju misiju stvoriti novu nepokornu Njemačku. Zato je takav apel baziran ne samo na Gebelsovom perfektnom političkom marketingu nego i uvjerenosti njemačke nacije da u svom srcu nosi i vjeruje u naziv države (Deutsches Reich), nacije (Volksdeutsch) ili domovine (Deutschland) jer su svi izazivali iste emocionalne asocijacije. 

Fanatičnu odanost koju vladajući režim takve države može prikupiti pokazala se baš u tom period njemačke historije pa čak i do same 1945 neposredno prije kapitulacije.

Spremnost njemačkog naroda ne samo oružanih snaga trećeg Rajha da prinese bilo kakvu žrtvu, uključujući i spremnost da nastavi, uz veliki gubitak

života, da vode rat nakon što su bili svjesni da je nepobjediv. Takva odanost, kada se posmatra u ratu za nacionalno oslobođenje, može se pripisati ne samo nacionalizmu nego i njemačkom ratnom vođstvu koje je uspjelo izvući takvu mješavinu emocija ,odanosti i posvećenosti ciljevima rata nacionalne države. Državni i politički ciljevi 

Wermahta su se skladno pomiješali sa željom nacije i njenim interesima. 

Homogenost njemačke nacije je bila svakako jak preduslovi za sve ovo gore navedeno.Ali ogroman broj nacija kako sam gore već govorio niti ima vlastitu državu, niti ima državni narod. Za njih se građanska i nacionalna lojalnost ne poklapaju i mogu biti u sukobu. I, kao što je potkrijepljeno uobičajenošću secesionističkih pokreta vođenih pod zastavom nacionalnog samoopredjeljenja, kada se dvije lojalnosti percipiraju kao u nepomirljivom sukobu, nacionalizam se obično pokazao moćnijim od dvije lojalnosti. Nacionalna država stoga najbolje odgovara na koncentraciju autoriteta jer je to istovremeni fokus dvije moćne lojalnosti (nacionalizma i patriotizma) svih važnijih segmenata stanovništva.  

Erich Fromm ( 1900-1980) ,njemački otac socijalne psihologije smatra da bez obzira koliko smatramo vitalnom ulogu vođstva u usponu masovnog pokreta, nema sumnje da vođa ne može stvoriti uslove koji omogućavaju uspon pokreta. On ne može dočarati pokret iz praznine. Mora postojati želja za praćenjem i pokoravanjem, kao i intenzivno nezadovoljstvo stvarima kakve jesu, prije nego što se pokret i vođa mogu pojaviti. Ako pri tome vođe imaju homogen državni narod onda su takvi ciljevi lakše dostupni.

Raison d'e´tat i raison de la nation bili su jedno. I tako za pripadnika njemačkih snaga u opkoljenom Lenjingradu se ne pita da li će umrijeti ili za Njemačku ili za narod Njemački ili za Firera bio bi neshvatljiv upit budući da su se tri cilja zamagljena u neodvojivu cjelinu.

Novo-nastale bosanske male državice postaju svjesne da kontinuitet građanskog društva nije prihvatljiva opcija i kontinuirano rade na sasvim drugoj misiji.

Sve tri strane i sve vodeće partije HDZ,SDS i SDA su prepoznale neuporedivu prednost koju nacionalna država uživa u odnosu na druge oblike državnog uređenja (ona istinska više partijska slobodna građanska ), te su ubrzano radile na mentalnoj mobilizaciji cjelokupnog stanovništva čitaj podaništva pod svojom jurisdikcijom. Sve takve politike se pozivale na politiku fokusiranja na povećanje nacionalne homogenosti. Nationstaat.Pošto je to bilo skoro nemoguće očekivati bez ratnog sukoba onda je logično da tim nacionalnim vođama pripada ogroman teret i odgovornost za strašnu sudbinu Bosne 1992. U to vrijeme povampirene verzije Ljudevita Gaja o nacionalnoj osvještenosti su u bosanskom izmjesanom loncu nacija i građana , patriota i novo pečenih nacionalista , se jako ubrzava i završava svoju misiju 1995. Tada je čak ispala krilatica "Bolje da si ti manjina u mojoj državi nego da ja budem manjina u tvojoj državi" Nažalost taj slogan je veoma brzo krenuo u sprovođenja gurajući one druge na silu da se isele iz naše države što je dobivalo svakako oblike ako ne genocida ono sigurno kriminala protiv čovječanstva. Lično ne vjerujem da se i jedna zaraćena strana ustručavala da taj princip ne primjeni ali se da raspravljati o tome koja je strana to najviše upraznjavala imajući spremnubrazradenje karike specijalnog psihološkog rata (politiku pritiska , stvaranje želje da se napusti ),pa sve do same gole logistike u dovoljnom broju autobusa koje vode takav "dobrovoljni izgon van ratne opasnosti". To je tako lijepo i slikovito opisao Hadis Medencevic u svojoj knjizi "Med i hmelj". Čitajući taj dio njegove knjige htio sam mu predložiti da se obrati obližnjoj upravi Netflix film strim kompaniji da snimi takav autentičan film po njegovim iskazima.

Bosanski model turbulencije ukidanja građanskog društva ili Kulture staat nations (nacije po kulturi ) i pretvaranja u monopolnu Staatnation ( državama nacija ) je odrađen od 1992 do danas. Sve više smatram da sukobi u Bosni nisu inicirani izvana ili onim klasičnim da se "Bosna raspala jer su to htjele velike sile"

Jedne godine na jadranskom ljetovanju pitam jednu malu djevojčicu odakle je , a ta malena curička mi reče odmah u istom dahu "iz Republike Srpske!!. 

Čudno ja a ja sam nekada kao dječak bio iz Bosne . Tempora mutantur nos et mutamur in illis.Vremena se mijenjaju, a i mi s njima rekli bi stari Latini.

Rekao sam gore da taj model prelaska na homogenu nacionalnu cjelinu je bio više puta primijenjen u svijetu.Najveći intezitet takvih pojava se dogodio u Evropi posle pada i propadanja velikih imperija kao što su bila Austrougarska i Otomanska imperija.Mnogi politički antropolozi smatraju da je Austrougarska bila neka vrsta građanske monarhije svakako ipak malo pod navodnim znacima ali bukvalno ne daleko od istine. U Prnjavoru malom našem bosanskom gradiću je bilo kako svi kažu preko 25 raznih nacija koje su došle od Karpata, Dnjepra ili čak sa Urala.Svi njeni podanici , jer se nisu mogli baš zvati građani, su znali samo za dvije stvari

-Kojem caru da djecu u vojsku šalju 

- Kojoj vlasti plaćaju porez. 

Da ste nekoga u to vrijeme pitali a šta si ti ?Koja ti je nacionalnost? Kojem narodu ili u kojoj državi živiš? Taj bi se se jadan ispitanik našao u pravom čudu i ne bi razumio šta ga pitate.

Ta nova vremena iza 1912 iza Berlinskog Kongresa i Londonske Konferencije o kojim gore govorim su se pojavile posle prvog svjetskog rata.

Buknula je otkrivanje nacionalne svijesti, traženja vlastitog identitea , vlastitog jezika i vlastite mikro istorije .Takve novo osnovane vlade heterogenih država(u principu sve su te male države bile heterogene ) prihvataju tadašnje stanovnike svoje države kao nužnu realnost i teže homogenizaciji kroz asimilacijske programe. 

Španija na primjer istjerivanje Mura i ostalih doseljenika ili osvajača uz pomoć katoličke crkve i Vatikana radi na nasilnoj asimilaciji svih onih svojih podanika koji ne stomaku u profil nacionalne homogenosti. Politička nacionalna i kulturološka dakako i religiozna monolitna država je bio cilj. Isti motiv im je bio kao i bosanskim ratnim vođama. Tek kroz kombinaciju patriotizama , nacionalizma i treba dodati i političkog monopola nastaje homogena masa koja će pokorno slušati svoje spasioce i utemeljitelje.

Qualis rex, talis grex. Kakav pastir, takvo stado opet bi rekli stari Latini.

Takvi programi su imali kroz istoriju razna imena kao na primjer pokrštavanje, asimilacija, bušenje nacionalne svijesti, itd.

Značajno su se razlikovali po obimu dobar primjer za to su krstaški ratovi, Inkvizicija ili gore već navedeni primjer španskih kraljeva i Vatikana na progonu ne katoličkog stanovništva u 16 stoljeću. Svi ti programi su se razlikovalimpi složenostima, intenzitetu, domišljatosti, stepenu prinude/ubjeđivanja, predviđenom rasporedu i strastvenosti implementatora. Ali nažalost takva programirana asimilacija nema impresivan rekord jer su ovi proganjani uvijek uspeli barem u ilegali da održe svoje kulturno nasljeđe, jezik i naslijeđenu kulturu.

A nekad je bilo to nemoguće pogotovo u Bosni.

1992 na banjalučkom izlozima je bila plakata u samoposluga napisana na čirilici"Danas nema mleka ". Ekavica i ćirilica nisu nikada imale veliki broj pristaša čak i kod onih najžešćih pristalica kulturnog osvješćivanja po bosanskim prostorima.. Kada hodate ulicama Banja Luke preko 80 procenata naziva, obavijesti ili plakata sa reklamnim porukama su latinica ili su takozvane tuđice uzete ponajcesce iz engleskog jezika.

Antropolozi koji se bave historijom jezika i kulturnog naslijeđa bi mogli više argumenata dari na ovu temu.

U stvarnosti, ne postoji zaštitni zid između Staat nation i Kulturnation, budući da se politički i kulturni elementi mogu identificirati u svim izrazima nacionalizma, iako se razlikuju s vremenom i okolnostima i stalno se osporavaju. Upravo spajanje kulture i politike, a ne njihovo razdvajanje, daje nacionalnom principu njegovu specifičnost.  

Na prostorima stare Jugoslavije su napustile više manje građansku opciju ( civil staat) i požurila da naprave mješavinu patrotizma i nacionalizma.Posle izučavanja toga fenomena u kojem mi je najviše pomogao Max Weber i Erich Fromm sam pomno pratio kako se takav plan odvija pogotovo u Bosni.

Srbija do detalja razrađuje Srpski Svet plan homogenizacije stanovništva koju je prihvatila od Rusije sa Ruskim Svetom.

Normalno da i tome nalazi zdušnog saveznika u srpskim vlastima iz Banja Luke. Za ljude sa sopstvenom nacionalnom državom i ili državnim volkom, potpuno je prirodno da se nacionalizam i građanska lojalnost poklapaju i jačaju isprepliću. Igrajući na kartu Srpskog Sveta politički stratezi ovoga dijela bivše nam Jugoslavije rade na jačanju novog identiteta bivših Bosanaca iz redova srpskog stanovnistva iz stare Titove Jugoslavije i dakako novih generacija iste skupine.

1992 je označila za većinu stanovništva totalni promjenu identiteta. U procesu takve transformacije nije se kao unatrag vremena primjenjivalo prekrstavanje,asimilacija ili bilo koji oblik latentne prisile ili vidljive propagande kao nekas sa velikom plakatima Lenjina ili Staljina po ulicama.Tak metod je bio mnogo perfidnojo i izuzetno dobro strateški odrađen. Stvarari novi identitet bosanskom srbima kroz zajedničku istoriju Kosova,Djokovića, cara Dušana, Obrenovića , svijetu ortdoksne crkve,braći Rusima ,ćirilici i svemu što pridonosi novome identitetu. Svi kreatori takve diskretne politike su dobro znali protumačiti saznanja socijalne psihologije koja za opstanak identiteta kod ljudi ne nalazi samo u kontroli i njihovih vlastitih ruku već u rukama drugih.  

Najbolja definicija toga važnog aspekta pripadanja nekome će se ogleda u ovim riječima "Dok će ljudi koji uživaju u stalnoj opskrbi hranom za svoj identitet zadržati te identitete, oni koji više puta ne primaju takvu hranu na kraju će se odreći svojih identiteta"

Pod „identitetom“ podrazumevamo misli i osećanja o sebi.

Vratimo se nazad u suštini ovoga pisanja . Borba za identitet pripadnika bosanskih prostora i konzekventno nameće se sljedeće pitanje a koja je i kakva je daljna sudbina Bosne ? 

Jedna opcija postoji da je Bosna stara država čija državnost počiva iz vremena Gradaščevića i Tvrka Kotromanovića, Kulina Bana. Pobornici te podrške bosanskoj državnosti se sjećaju da je čak i bečki dvor tražio mišljenje bosanskih vladara kada su ovi bili na vrhuncu svoje moći imajući kao svoju zemlju i kontrolirali sasvim fin komad jadranskog izlaza na more. Bosna ima svoj kontinuitet i inače ga bez obzira na ove male iskrice trenutačne privremene politike koja je sada nažalost prisutna.

Druga opcija nije nažalost toliko optimistička a to je nastala krhotina u bosanskom identitetu i da je primjetan trend traženja identiteta po okolnim susjedima.

Srbima iz Bosne će biti draža teorija srpskog sveta . Hrvatima iz Bosne isto tako neka prisutna i diskretno ja varijanta hrvatskog sveta a ostatak bosanca koji ne stignu ne žele u ova dva sveta ostaje im da žive u okrnjenoj Bosni vječito pateći za Gradaščevićem, Tvrtkom Kotromanovićem i iz novije istorije nezaobilaznim Bijelim Dugmeto, Mirzom Delibašićem ili Duškom Trifunovićem.

Razlog tome što sam gore naveo da nacionalni identitet uvijek pobjedi patriotski ili čak i kulturni.A onaj politički , ustavni ili legalni postoji samo u Wikipedia. A Wikipedia jasno kaže da je Bosna  zemlja i država sa međunarodnim priznatim granicama još iz 1945 i sa  jedinstvenom teritorijom i  sa glavnim gradom Sarajevom i dvije konstitutivne cjeline. To kaže Wikipedia.

Volio bih da me vrijeme koje dolazi razuvjeri da nisam u pravu.

Željko Škorić 

Beograd, 2024