MITOVI KAO KULTOROLOŠKO NASLJEĐE
Osim vođa, imamo i mitove. Nezamislivo je da i jedna skupina naroda na bosanskimm prostorima nema svoga junaka koji je opjevan u pjesmama ili prepričavan u pričama . Postojale su za sigurno ratne medijske masine koje su pravile takve junake kako bi isti sluzili kao uzor i model na primjer pokretu komunizma i patritizanima kao stimulans njihove iskrene borbe za pravdu. Uzmite samo istoriju Rusa ili Kineza koji imaju na stotine Valtera koji brane Sarajevo.
Mit o junaštvu je vječito pravljen i održavan kao inspirativan za naciju.Kao onaj na primjer o Marku Kraljeviću. U kasnijem periodu istorije slijede na primjer su baš partizani držali 40 njemačkih divizija na Balkanu tokom Drugog svjetskog rata ili o tome kako smo zaustavili Turke da napadaju cijelu Evropu. Danas imamo mitove hrabrosti koji dolaze iz otadžbinskog ili oslobodilačkog ili odbrambenog rata.
Vjekovima slična sintagma da su uvijek naši “nemoćni i goloruki” a oni i njihovi su “naoružani do zuba”. Svi se samo brane niko ne napada je isto jedan od mitova.Nijedna zemlja nema ministranstvo "rata" svi imaju ministranstva odbrane.
Svi se bore za pravdu i istinu.
Mitovi herojstva, izabranih naroda, prema kojima uvijek ima neka zavjera ili velika nepravda.
U ratnom Sarajevu je to bio izvjesni Ćelo na bijelom konju branilac grada Sarajeva , Thompson je junak koji ima zadatak da se ratni moral nikad ne spušta . Na banjalučkoj televiziji je to bio Veljko iz Prnjavora koji je odašiljao ratničko stimulativne poruke malo kopirajuci Ljubisu Samardzica sa mitraljezom preko ramena. Sa druge zagrebačka televizija je nalazila obične ratne avanturiste( “dogs od war”) koji su došli iz cijelog svijeta da bi testirali svoj adrenalin. Isti su izjavljivali pred kamerama kako nisu mogli gledati ovu nepravdu i došli da se bore za svetu stvar, nešto kao kršćanski rat motiv.Iz svega ovoga vidimo primjenu socijalne psihogije u formiranju heroja sa namjerom kako bi se i oni zadnji koji se opiru mobilizirali duhovno konačno stali uz svoju nacionalnu stvar. To je taj diskontinuitet . Opet idemo napraviti novi krug u formiranju istina, nove borbe golorukoga naroda i novoga doduše malo adaptiranoga Crvenoga Šala spomenutog na početku. Tada ista ta društvena skupina devedesitih godina ulazi u process nove resocijalizacije da bi ponovo tražila i nalazila sebe. To je takav process koji opet zahtjeva novi postupak usvajanja novih norme, vrijednosti, stavovi I ponašanja i dakako mitova. Djeci koji dobiju pušku za igračku se moraju naci nove odvratne Švabe ili strašni turski janjicari sto kradu djecu. Ulice se mijenjaju zaboravljeni heroji se ponovo vraćaju a odlaze stari.
KOLEKTIVIZAM KAO GLAVNI ATRIBUT DRUŠTVENE SVIJESTI U BOSNI -
(VOX POPULI, VOX DEI)
Kolektivizam je socijalno-psihološki pojam koji se odnosi na način na koji se ljudi identificiraju i daju prednost ciljevima grupe iznad svojih ličnih ciljeva. Pogledajte sve patriotske pjesme kao dio svih propagadnih mašina svih ratnih sukoba svijeta pa dakako i te ratne 1992 godine u BiH. Svaki sociolog u riječima takvih pjesama vidi primarnost kolektiva nad individuom. Prvo se glava daje za svoj narod i za svetu stvar a interesi pojedinca su podredeni takvom stavu kolektiva.
"Glavu dajem Krajinu ne dajem" vikao je hajduk Veljko da bi kasnije partizani opjevali "prije cemo mi umrijeti nego svoje zemlje dat". Zanimljivo su saznanja u antropologiji kako je ginuti za djedovinu, kliše evropskih ratova dok recimo takav motiv ne može proći kod recimo civilizacija Dalekog istoka. Tamo vezanost i značaj muške glave u kući ne poznaje olaku spremnost za takve žrtve van porodice. Nije na liniji prioriteta kao kod Evropljana.
Kolektivizam, koji je suprotan individualizmu,fokusira se na prioritete grupe više nego na dobrobit pojedinca. U kolektivističkom društvu ljudi se puno više poistovjećuju s ciljevima grupe nego sa ciljevima pojedinaca. Dalje, kolektivizam se također fokusira na stvari poput uklapanja u grupu, ponašanja na način koji je u skladu s društvenim normama, grupne solidarnosti i stjecanja osjećaja identiteta koje dolazi isključivo iz članstva u grupi.
Pripadnici takvog odnosa su osjetljivi na norme i situacijska ograničenja koja regulišu ponašanje u skupinama
U kolektivističkim kulturama samopoštovanje se ocjenjuje spremnošću da se podvrgne snazi grupe i njenom uticaju. Biti uspješan u postizanju i održavanju interesa kolektiva je jedan od glavnih izvora zadovoljstva pojedinca. Vjerska uvjerenja, odanost institucijama i autoritetima i njihovo bezrezervno poštovanje se provlače kao poželjne osobine.Recimo zapadno evropska društva su vecinski bazirani na stimulisanju individua dok kulture bliskog istoka su kolektivnog karaktera.
Bosanski narodi su bez izuzetka imaju jače tendencije da su kolektivne a manje individualno bazirane cjeline. Osnova uspjeha nacionalnih partija i jeste da se one oslanjaju na kolektivnu svijest. Istorijski gledano ovi prostori nemaju tradicije individualistickog i građanskog društva kakva se srecu po Evropi. Francuska je ogromnim društvenim promjenama koje su se dogodile tokom francuske revolucije i pariške komune krajem 18 stoljeca postale građanske tvorevine sa znacajnim pravima pojedinca ili građanina . Ostali dio Evrope u koje svakako spade i Balkan nisu nikad dobili tu kategoriju građanstva u svome biću . Rusija i mnoge ostale zemlje su i dalje nastavile da imaju podanike i “raju” kako se u to vrijeme pod Otomanima zvali građane na ovim prostorima.
Građanski duh nikada nije u potpunsti na ovim prostorima bio široko prihvacen.Današnje partije koje dominiraju imaju dugu tradiciju postojanja na ovim prostorima. Za mnoge važe period početaka 19 stoljeca kao sto je naprimjer Hrvatska Seljacka stranka, Pokret Mladi Muslimana ili Srpska Radikalna stranka. Sasvim je sigurno da nisu u svojim programima i partijskim manifestima imali primarnost individue ili da su prstavljale i bile nekakvi rani oblici građanskih ili individualnih sloboda .
Željko Škorić
Derventa 2019
.jpg)
.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar