ZAPISI SA PUTA - OD VARDARA PA DO TRIGLAVA

 OD VARDARA PA DO TRIGLAVA put od 2500 km

Prebacujemo se sa hladnog Balkana tačnije Novog Sada gdje smo bili zadnja dva mjeseca na sunčani dio Evrope.Španija!!

Februar je i brine nas snijeg i poledica jer idemo na toliko ogroman višednevni put preko Alpa slovenskih, talijanskih,francuskih i sve dole do Azurne obale prije izlaska na špansku dio, ogroman je to

rizik a mi eto idemo u tom pravcu.Osjećamo malo neugodnost ali su nas na kraju ipak dobre vile prenijele do juga Evrope.

Nemamo prave zimske gume (imamo takozvane univerzalne )niti lance ali nas tješi da za ovih sedam dana koje smo odvojili za puta nema niskih temperatura po Sloveniji a isto tako ni po Italiji (barem vremenska prognoza tako kaže.)

Idemo kroz Ljubljanu , zatim prema Trstu,prolazimo Veneciju i zaustavljali se u Veroni da bismo dalje nastavili prema Genova i dalje na divnu sunčanu Azurnu obalu .Nica je bila okupana u suncu i dalje za Sent Trapez i Can. Polako ali sigurno prilazimo španskoj obali. Ulazimo u Španiji i gledamo za nekih 450 km je Barcelona .Zovemo Šepu Memica ."Alo majkara ? Evo nas još malo, jer na onom starom mjestu ili si nešto novo našao?".Pita Šepo kada ste ovde? Odlazak u Barcelonu ne bi bio kompletan bez Šepe koji je uvijek tu kada smo u Barceloni. Pričamo zajedno i lagano prizivamo svaki ovakav susret koji signor Sepo uvijek pojača sa finim tapasima i maslinama iz restorana oko njegovog dijela Barcelone. Lagani atmosfera i besjede riječ ,o ovom riječ o onom. On daje upute kao stari španac šta nas čeka kada se evo već uskoro prebacimo boraviti vecim dijelom godine u ovoj sunčanoj zemlji. "Pazite na ovo nemojte ono ,ovako je najbolje i ugodno" i tako sa teme na temu ćaskanje kao i uvijek puno interesantnih tema i utisaka.

Napuštamo Barcelonu i signor Šepu i još nas čeka put do Alicante.

Naš mali Opelov preuređeni kamper nas je besprjekorno služio i pružio nam je mali skromni hotelski smještaj dok smo bili svih ovih dana na putu od Srbije. Bicikli su tu dole u "podrumu" i kad god nam se ukaže dobra prilika odmah se zaustavljamo i sa njima obilazimo ono šta nas interesuje. Pokazali su se praktični jer sa njima u stvari premoštavamo put od parkinga do centra gradova u kojima je komplikovano ne samo ulaziti nego još više parkirati. Tako da osim zadovoljstva i sporta imaju i tu jako važnu funkciju.

Stižemo u Alicante i okolinu gdje smo planirali ostati do pred početak Maja. Nešto najljepše što smo dobili prestankom radnog odnosa je ogromna sloboda kada gdje i kako. To je najveća prednost koju i te kako koristimo. Jako volimo kad se izgubimo a usput vrijeme stane.

ZAPISI SA PUTA - ŠVEDSKA

 ZAPISI SA PUTA - ŠVEDSKA

Kad god smo na ovome dijelu naše planete uvijek se poklonimo do zemlje  tim zemljama što su nas primile u svoja naručja. Čim  prođemo pasošku  kontrole i izlazimo obavezno izujemo cipele iz poštovanja prema ovim zemljama.

Do sada smo osjetili taj skandinavski duh mnogo puta bilo da smo se nalazili u Helsinkiju, Kopenhagenu,Oslu ili Štokhomu uvijek smo u istom kulturološkom okolišu. Danas smo u Švedskoj.

Tu smo bili najviše puta . Zemlja je to  tišine .

Ona je kuća i to ne svakakva ona je kuća svojih građana i građanki. Kakav fin poetski izraz .Kuća, da baš kuća koja ima domaćina , dvorište , brine o djeci što idu u školu, domaćici što pravo ručak djeci i starim ljudima koji na toj njihovoj polarnoj zimi sjede uz peć i griju se kao kakve pospane mace jer se osjećaju zaštićeni . "Pa da kako i treba da se osjećaju " rekle bi skoro sve Švede sa kojima smo pričali " jer su oni zaslužioi što mi ovo sada danas imamo".

Takav je odnos društva prema staroj generaciji.

Zakon Jante (Jantelagen)

Zakon Jante (Jantelagen) nije stvarni pravni zakon u Švedskoj, već nepisano kulturno pravilo ponašanja koje je popularisao dansko-norveški pisac Aksel Sandemose. On naglašava skromnost, kolektivizam i jednakost, obeshrabrujući isticanje pojedinca. 

Često se govori o suštini koja se može sažeti u sledećim zakonima/ stavovima:

Ne misli da si neko i nešto.

Ne misli da si nam ravan.

Ne misli da si pametniji od nas.

Ne uobražavaj da si bolji od nas.

Ne misli da znaš više od nas.

Ne misli da si važniji od nas.

Ne misli da si dobar u bilo čemu.

Ne smeš nam se smejati.

Ne misli da je ikoga briga za tebe.

Ne misli da nas možeš nečemu naučiti. 

Ovo su zakoni dosta strani i čudni  onim društvima koji ističu individualni uspjeh i želju  kako postati najbolji. Jednostavno ovi postulati nordijskih društava sa strani konceptu ostalih zapadnih zemalja koji cijene uspjeh i natjecanja. Karijeru i daljnji razvoj iste. Biti bolji od ostalih. Imati takmičarski duh.Amerikanci bi rekli idi i ganjaj svoj  američki san.

Da nije baš uvijek  zelenija  trava kod komšije govori i moja neka  razmišljanja kada sam se vratio.

Uvijek mi se činilo adekvatno pitanje ako nije dobro da se ističes i da znaš nešto što drugi ne znaju kako se onda postaje direktor, menađer ili bilo koja vodeća ličnost u biznisu ili politici?

Kako se cijeni nečiji talenat i vrline koje je samo on dobio i posjeduje ?I ako ima takve talente zašto se ne smije razlikovati ?

Ovaj nordijski zakon podstiče ljude da budu skromni i da se ne hvale svojim uspesima. I divno i čudnovato. Čudnovat jer po meni destimulira razvoj pojedinaca koji mora da prati da li ga i ostali iz društva slijede. Lično mislim da se svijest o tome zakonu promijenila u današnjim suvremenim  nordijskim  drustvima. 

Reklo bi se jezikom stare nam  države "uravnilovka" ili drugačije "ne talasaj".

Međutim to je samo direktna asocijacija nas koji smo živjeli u doba Jugoslavenskog socijalizma. Švedski društvo je suviše razvijeno i humano da bi to gore spomenuti zakon odradilo po nekakvim  bosanskom/ jugoslavenskom modalitetu uravnilovke

Švedska ljubomora 

Pojavile su se priče krhotine tih zakona kako je društvo se mijenjalo kako se probijala američka i bilo koja druga zapadno evropska  poslovnost, želja za izdvajanjem i dokazivanjem. Mladi ljudi su više odlazili vani vidjeli mnogo toga i skromnost nije više bila baš takva vrlina kakve su stare generacije ovih naroda doživljavali. Ljubomora,  zavist i usporedba prolaze kao voda kroz  pukotinu u zidu. Da li je to dobro za njihova društva? Pitanje je sad.

Mladi žele da imaju nešto što drugo nemaju. Usporedbe i uspoređivanje postaju masovnije pojave i ulaze na mala vrata. Tako se pojavljuje tiho skriveno oblik  želje i zavosti.  Ima takva pojava  poseban naziv i specifičan je za Švedsku.

"Švedska ljubomora" obično se odnosi na jednu stvar kulturni fenomen tihe zavisti

Odnosi se na specifičnu vrstu društvene zavisti ukorijenjene u Janteovom zakonu (Jantelagen). Ovaj nepisani društveni kodeks obeshrabruje pojedince da se istaknu ili hvale osobnim uspjehom.

Kipuća tišina: Za razliku od "aktivne" ljubomore koja bi nekoga mogla motivirati na djelovanje, švedska ljubomora opisuje se kao tiho ogorčenje koje ključa iznutra.

Konformizam: Često se povezuje s konceptom lagoma (taman kako treba/umjereno). Prekid lagoma isticanjem bogatstva ili postignuća može izazvati ovo kolektivno neodobravanje.

Domaći sendvič na aredromu 

Sjedimo na aerodromu kraj Stockholma i čekamo za let za nazad kući .

Prvo sprat ima kafić i mali restoran brze hrane . Ništa posebno.

Međutim kada se penjete  stepenicama gore dođete u jednu  čekaonicu bez restorana i ništa nema za kupiti.

Pratim jednog Švedu pogađam neke više klase ( ne znam kako možda čista intuicija) . Sjeda za  stol do našeg. Otvara svoju malu poslovnu torbu.

Izvuče nešto zapokovano u maramica ili tako nešto.

Vidim da na kraju izvadi pravi sendvič za koji opet nije teško pretpostaviti je napravljen u kući što se kažu domaće proizvodnje. Pravi kućni sendvič.

Gledam ga šta radi isti taj Švedo gospodin poslovnjak. Izvadi  zamotan sendvič i odnese ga do mikrovalne da ga  podgrije  u već za tu svrhu instaliranu mikrovalnu peć.

Da ta mikrovalna je namijenjena za one ljude koji žele donijeti svoju hranu ( ne baš šerpe i lonce ) i podgrijati i dalje uživati čekanje na let. Završi podgrijavanje i uze takav topao sendvič i nastavi čitati svoju knjigu sve to prateći  laganim zalogajima .

Uskoro vidim slične putnike sa istom namjerom i istim ciljem.

Shvatih da ta mikrovalna i te Švede sa knjigama i domaćim sendvičima u ruci u stvari govore o organizaciji ove zemlje i ako hoćete filozofije života svoga društva. Laganini i u svemu odmjereno. Kad voliš a i kad mrziš opet odmjeri. Možda ti baš zasmeta ta prevelika ljubav ko zna?

Prvo čovjek a onda biznis još bi se moglo dodati na ovaj domaći sendvič priču iz mikrovalne. Ovaj drugi može da sačeka. Nisu Švede toliko poslovne neobrazovane da ne znaju uvesti u ovu zgradu  Mc Donald's , Burger King ili Pizza Hat da odmah izbace klupe i mikrovalnu i postave svoj dizajn i dakako svoje narudžbe sa kasom i mjestu za ubacivanje kreditne i ostalih bankovnih plastičnih nam finansijskih proizvoda.

Ta briga za čovjeka da svako ima pravo na svoj način života i da se to stimulira i da potrošnja i povećana ekonomija i biznis nisu samo po sebi cilj.

Cilj je opšte blagostanje nacije i svakoga individualca. Pravo na izbor. Niko ovde ne dobiva status Kir Janje ako donese svoj sendvič. U Španiji smo viđali čitave porodice koje se okupe na plaži oko svoje privatne sofre. U Hrvatskoj bi takve Švede ili Španjolce prozvali pogrdnim imenom PAŠTETARI. Potiče od riječi Podravkina  ili Argetina pašteta 

Otišli smo iz ove zemlje tišine padajući zajedno sa bijelim snijegom koji se već dobro vidio  i još će napadati za koji sat.

A nas čeka plavo nebo spuštanje niz sjever i nazad do neke druge sredine koja ima svoju kulturu i svoje druge kulturološke zakonitosti. 

Nema zakona Jante. Postoji individualna želja za uspjehom i želja da budeš najbolji.

Svaki sistem ima svoja pravila 

Što se ovde u Švedskoj zove "Ne pravi se da si pametniji i ne ponižavaj nikoga svojim riječima" to bi se prevelo u Britaniji zemlji gdje živim i radim kao " daj savjet nekome bit će ti zahvalan što si mi ukazao na potencijal da napreduje  . To se ovde u Britaniji  zove  napredak u karijeri".Tamo se takav  savjet ili sugestije  više  zove ponižavanje koje i osnovi izražava zakon Jantelagen . Za mene je to čudnovato takav razmjer oprečnih mišljenja . Za one koji su srasli u tome sistemu vrijednosti  i nije. 

Ali svaka kultura ima svoje i najbolje ih je ne uspoređivati. Ne mjeri razlike samo svojim metrom. One jesu uvijek će biti produkt svoju sredina, svoje tradicije i svojih okolnosti. Od prije znamo da nije samo otac i majka od kojih si dobio gene ( priroda)ili  Nature   nego i sredina gdje živiš je isto tako ostavila svoje tragove ( odgoj i uticaj) ili Nurture

Nema pogrešno ali ima drugačije je jedino što se može i da zaključiti.

Mikrovalna pećnica za podgrijati domaći sendvič.

Dole u prizemlju dakako da ima restoran sa kafićem sa nešto toplo pojesti i popiti osvježavajuća topla i hladna pića 

Aerodrom Vesteros kraj Stockholma 

Stigli smo sada je minus 13 pa vidjecemo šta će dalje biti

ZAPISI SA PUTA- ŠPANIJA

 LASTE SELE NA JUG 

Odmah iza Nove godine smo napravili ogroman put da bismo došli ovdje u Španiju, dio blizu Valencije. Zato smo rekli prije da laste sele na jug.

Španija je naša omiljena destinacija i polako postajemo emocionalno i nostalgično vezani za ovaj najljepši i najsunčaniji dio Evrope. Bogatstvo kulture, istorije i običaja zajedno sa grandioznom arhitekturom, umjetnošću, folklorom i gastronomijom, nas već decenijama plijeni i zove.

Ove zime kao laste koje su otišle na jug nas je zainteresirala Katalonija. Da li i kako se razlikuje od ostatka Španije? Došli smo ovdje da to saznamo.

Od kada smo pročitali da je Španija, u stvari, Unija od 50 pokrajina širom Pirinejskog poluostrva. Normalno je i za očekivati velike kulturološke i sve ostale razlike njihovog stanovništva.

Katalonija je dio koji opet ima svoje četiri provincije; Girona, Taragana, Leida i Barcelona. Jezičke razlike između ostatka Španije i Katalonije uglavnom su uočljive van Barselone.

U gradu Barseloni, većina ljudi je dvojezična i može govoriti španski i katalonski. Barselona je veoma internacionalan grad, stoga mnogi ljudi govore barem još jedan jezik.

Katalonce se obično smatra marljivim, poslovno orijentiranim i fokusiranim na uspjeh, dok se južna područja poput Andaluzije često smatraju bujnijim, zabavnijim i otvorenijim. Kao i u bilo kojoj regiji, postoji i niz važnih datuma koji se slave u cijeloj Španiji, dok se drugi slave samo u Kataloniji.

Tradicionalna umjetnost je među glavnim razlikama između njih, a neki od najpoznatijih i svjetski poznatih umjetnika prošlih stoljeća rođeni su u Kataloniji: Antoni Gaudi, tvorac La Sagrada Familia, Casa Batlló, La Pedrera, Park Güell, između ostalih, i Salvador Dalí, nadrealistički majstor.

Postoje i suptilne razlike između gastronomije Katalonije i drugih provincija u Španiji. Španija je u turističkom umu najpoznatija po svom chorizu i paelli – međutim, Katalonija je najpoznatija po svojim specijalitetima kao što su butifarra, fideuas, vrsta rezanaca i kalcota, mladi luk.

Katalonija je bila jedna od kolijevki borbi bikova. Onda se stvorio jak pokret da se korida ukine.

To pitanje identiteta ko je ovde Španc, a ko je Katalonac smo postavljao gdje god smo mogli od kada smo došli u Kataloniju. Sjećam se jednog simpatičnog odgovora mlade djevojke koja radi na Turističkim informacijama ovde u Benicarlo  

Kaže ona: "Ja sam Katalonka i volim našu kulturu i tradiciju i stvarno nemamo je ni više ni manje od ostalih provincija u Španiji, ali se takođe osjećam Španjolkom. Baš kao i više od 60% stanovništva ovdje. To su uglavnom moje gerenacije. Mislim da je želja za nezavisnošću i izlazak iz Španije uglavnom u glavama stare generacije ili ruralnog stanovništva kojemu biznis i globalizam nisu nešta bliski.

Španija je zajednica nekoliko različitih regija sa svojom kuhinjom, kulturom, jezikom i ljudima. Poređenje Katalonije sa Španijom, kao da je Španija homogeni entitet, je jako pojednostavljeno. 

Iskreno, nakon svih ovih godina, ako bi smo morali reći koja je regija u Španiji najrazličitija, rekli bismo Andaluzija, što je prilično tačno jer je najsličnije onome što ljudi misle da je Španija.

Proslava Josipova ili Fellas.

Sve je ovo gore bio uvod da vam predstavimo jedan od pozanorjih praznika ovde u Kataloniju, provinciji Valencia, a to je najlakše za prevest je, kao, imendan Josipovo ili Josip dan.

U našem mjestu ovdje u Benicarlo je to veliki i značajan praznik.

Ta tradicionalna proslava se ovdje zove Fallas koja se održava svake godine u spomen na Svetog Josipa u ovome gradu. Pet glavnih dana obilježavaju se od 15. do 19. marta, dok se Mascletà, pirotehnički spektakl detonacije petarde, održava svakog dana od 1. do 19. marta. Izraz Fallas odnosi se i na proslavu i na spomenike Fallase koji se spaljuju tokom proslave. Festival Fallas dodat je na UNESCO-voj listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Najveća zanimljivost Fellasa je da cio grad učestvuje u pravljenju 14 privremenih lutaka-statua koje se zovu Maskleta. To su ogromni spomenici sa likovima iz fantastike. simboliziraju sve što mašta može da stvori od sirena, bogova mora, diznijevih junaka i svašta još! Svi su likovi iz bajki i ne postoji zajednički naziv.

Na 14 gradskih velikih raskrica svaka komuna prav i vlastiti Maslketo.

To je veliko slavlje u kojem, kako smo rekli, učestvuje cijeli grad. Postaje čak i takmičenje koji će dio grada napraviti najljepši Masceleto.

Prema tradiciji Fellasa mora biti 14 takvih privremenih spomenika.

Čitav ovaj period od 1 do 19 marta je grad u praznickoj atmosferi, gdje aktivisti prave te spomenike, djeca bacaju petarde, šatori specijalno podignuti za ovu prigodu su naveće dupke puni, muzika svira i sve se slavi sedmicama. 

Zadnji dan je kulminacija. Dan kada se sve te figure spaljuju u velikom plamenu imate osjećaj da prisustvuje lomačama Inkvizicije kada su spaljivali vještice. Tradicija kaže da se na taj način sve zlo koje se skupljalo odlazi sa toj simboličnoj paljevini. Grad se čisti od zlih duhova tim aktom.

Ali je sve impozantno. Svih ovih 19 dana smo bili svjedoci ove velike lokalne fešte. 

Hljeba i igara, rekli bi stari Rimljani. Mada je treba dopuniti da izgleda još bolje "Hljeba, igara i toploga španskoga sunca!" O' le!

ZAPISI SA PUTA - PISMO U AMERIKU

 

                                                    Pismo prijatelju u Ameriku 

Ćao moj dobri druže  ima nešto što hoću da ti napišem ovih par dana jer me svrbi

Albanija i Meksiko koja im je veza ?

Odakle da krenem ?

Otišao sam prošle godine na svoje dvije godine obilaska Zapadnog Balkana .U tom svojevrsnom istraživanju ljudi i kultura se nadem i u  Albaniji.Dole sam  proveo skoro tri mjeseca i bilo mi je jakom interesantno sudeći po sudeći po mnogim aktivnostima i istraživanjima koje sam imao. Obavio  sam priličan broj ugodnih razgovora , imao dosta  susreta i ličnih doživljaja sa aspekta  albanske plemenitosti i divnih gestova koje su mi se lično dogodile. Na kraju sam došao do osobe koja je izuzetno obrazovane Albanska,koja radi na fakultetu u Italiji i koja se bavi etnologiom i antropologijom.Iz tih priča sam razumio više dušu albanskog naroda Kad smo napuštali Albaniju shvatio sam da sam i sam upao i bio žrtva predrasuda i stereotipnih razmišljanja o tom narodu. Bukvalno, kao čovjek sam se postidio svega toga dok nisam lično razotkrio takva namjerno napravljena i servirana unapred mišljenja kroz štampu ili kroz subjektivne pojedince. 

A sada sljedeće što hoću da kazem je Meksiko. Povod je bio kada je sad skoro meksička predsjednica rekla da će da sredi sa svojim trupama ilegalne droga kanale u US ali i Amerika treba da sredi isto tako ilegalan uvoz oružja ( visoke snage) u Meksiko koji se upotrebljava za obračun od strane droga kartela sa vladinim trupama i vojskom.

To me jako zagolicalo i dalje nalazim da Meksiko ima jako strože zakone za dodjelu oruzja koje se može dobiti u samo dvije prodavnice koje vojska prodaje onima koji su dobili legalno pravo da mogu da imaju. Procedura je veoma striktna.

Ali se dalje kaže da pola miliona visoke snage naoružanja dolazi ilegalno iz Amerike 

I sad hoće da Trump uradi nešto da se to,oružje ne prodaje i ne isporučuje Meksiku i prodaje drogeraskim kartelima. 

Pitanja kad bi USA bila pravna i etička( moralna ) država 

1. Da li imaju zakon da se ne smije oružje izvoziti u Meksiko

2. Kako mogu meksički gangsteri kupiti oružje u američkim prodavnica a uz koje dozvole i uz koje dogovore?

3. Ne vjerujem da lopovi američki prodavači oružja ne pomažu da meksička drogeraska vojska to sigurno iznese van Amerike . Vjerujem da im čak i kažu koji je najbolji način da pređu američke kontrole 

4. Kakvu imaju kontrolu ko nabavlja ko prodaje uz koje dokumente i ko je platio tolike ogromne količine oružja , kako Meksiko tvrdi preko pola milijuna teških vojnih pistoja i pušaka.

I kad dobijemo meksičku korupciju vidljivo je da je američka bezobrazna politika stvara problem dajući ilegalno oružje drogeraskim kartelima koji onda postanu jači od vojske koja se bori protiv istih?

Znajući sigurno glad za profit prodavača oružja još iz vremena White settlers i prodavanju oružja Indijancima to se dan danas nastavlja.

Kao moralno i etički US može samo okriviti Meksiko za porast droge u US?

Pogledaj i čini mi se da je Amerika manje i pravna i manje etička zemlja nego Srbija o čijim zakonima i radu državnih institucija i nadležnosti govori cijeli Zapadni Balkan uključujući i mene .

Pogledaj pažljivo sve ove screenshots što sam prikupio.

Pitam se da li slika koju Amerika (i ona zvanična institucionalna i ona iz naroda tj seljaka "red neck" iz Texas ili Arizona pruža o Mekskancima a zna se dobro kakva je i zna se šta je cilj da ih se predstave u prljavoj igri " White supermacy". Bio sam u Meksiku tamo neke godine od Verakrus na Atlanskom  do Acapulco na Pacifičkom okeanu. I tih par sedmica mi je bilo dovoljno da ne dijelim sliku koju US želi da imamo.

ZAPISI SA PUTA- Tamo je Makedonija-

 

            TAMO JE ZEMLJA KOJU VOLIM JA , TAMO JE MAKEDONIJA 

Makedonija ..tamo je zemlja koju volim ja, pjevao je Dado Topić u svojoj čuvenoj pjesmi " Makedonija".

Napuštajući Albaniju, negdje sredinom oktobra, došli smo u Ohrid na makedonsku stranu. Ohrid, uvijek divan i nosim ga sa sobom još iz vremena maturalne ekskurzije kada smo ga posjetili kao maturanti derventske gimnazije. Ima nešto što smo uvijek osjecali za Makedoniju. Ima neka tajna veza ...ima.Bili smo dosta puta i jednom formirali neku nevidljivu vezu.

Muzika, folklor, nošnje, interesantna istorija, suživot raznih naroda, uostalom kao svagdje na Balkanu, prirodne ljepote, šarmantna Bitola, prijatan Gostivar, Kumanovo i jako prijatno, pogotovo ove godine, a to je Skopje. Upoznali se sa finim i prijatnom osobama sve to uz divno ćaskanje o svemu što nas je zanimalo, a uvijek ima tih tema koje interesuje svakoga putnika namjernika, a kamoli nas koji smo prosto zaljubljenici u spoznaji kultura i psihologije drugih podneblja. Skopje ima 'mikro klima', kaže Vlatko Stefanovski u jednoj od svojih pjesama. Da, još da se ne zaboravi na kraju treba dodati divno vrijeme koje nas je pratilo od Ohrida do Kumanova svih tih makedonskih sedmica.

ZAPISI SA PUTA - PISMA IZ SARAJEVA

 PISMO IZ SARAJEVA 

Jedna od interesantnih priča iz istorije grada Sarajeva mi je bila posebno neobična a toliko značajana. Radi se o Despića kući uz Miljacku maltene do Vijećnice. 

A šta je to posebno što mi se dopalo?

Pa baš ti plaho dobro ljudi iz Despića kuće što boraviše tu ne samo decenijama nego i vjekovima .

Kažu svi vodiči koji vode turiste po Sarajevu da istoriju uvijek počinju sa Gazi- Husre Begom i završe sa Alijom Isakovićem koji su nekako najznačajniji da se Sarajevo nalazi baš ovdje i baš ovako kakvo je.

Istoriju Sarajeva se najčešće gradila dolaskom doseljenika koji se sticajem stotina okolnosti nastaniše ovde. Tu će se između ostalih naseliti i jevrejska zajednica koja je imigrirala u 17 stoljeću u Sarajevo ali i ostali koji nisu baš toliko veliki put morali preći da bi pravili istoriju ovoga grada.

Jedna od njih je familija Despići. Despići su dugo važili za jednu od najimućnijih i najuglednijih srpskih porodica u Sarajevu. Originalno Despića bio je Risto Sljepčević, za kojeg se vjeruje kako je doselio u Sarajevo nekad polovinom 18. stoljeća iz hercegovačkog sela Sambor.

Pošto je oženio Sarajku Despu ne znam po kojem i kakvim običaju sva njihova djeca postaju Despići što je jasno izvedeno od imena njihove majke.

Čak se i njihova kuća nazvana Despića kuća. Simbolično je smještena kraj Miljacke na samo desetak minuta hoda od zgradeVijecnice.

Otišli smo u taj muzej iz niza razloga 

1. Despići su svoje dvije kuće poklonili gradu Sarajevu 

2. U toj kući Despića se sve do 1878 godine održavale pozorišna predstave . Tek kasnije će austrougarska izgraditi prvo narodno pozorište u Sarajevu i tako će se ovo pozorište Despića prirodno ugasiti.

3. Despića kuća i prvo pozorište u gradu nije samo simbol prošlosti ovoga grada nego je jedan od velikih simbola i poruka zajedništva i poštovanju onoga što je drugačije.

4. Ubjeđen sam da je gospodin Makso Despić bio u sarajevskoj čaršiji jedan od viđenijih ljudi poznat ne po svom srpskom porijeklu koliko po onome što je značio za razvoj sarajevske kulture i pretpostavljam gospodskih manira i kulture uključujući i respekt za druge.

Puno sam pričao sa kustosom muzeja Senadom koji je profesor istorije koji je ujedno i vodič Despića kuće o tim svim gore navedenim razlozima zašto sam došao baš tu danas.

Složili smo se da se danasnji identitet u ovom Sarajevu isključivo veže za samo jedan kriterij kao da ne postoji drugi koji su daleko važniji od toga.

Dalje smo nastavili da pričamo o toj temi.

Identitet može da ubije, da zamrzi , da stvori neprijatelja

Kad kažemo Majka Tereza , šta nam je prva misao o njoj? Da je Albanka? Da je živjela u Indiji i Indijka po državljanstvu? Da je Skopljanka? Da je katolkinja? Da je humanista? Da je počasni doktor Sorbonne ? Da je prijatelj bila sa više predsjednika svijeta?

Majka Tereza je to sve i ne možete uzeti samo jedno iz gore nabrojanih

Sve je to ona. I sve je to njeno.

Ajmo do Indexa 

Šta je Davorin Popović? Hrvat koji pjeva?

Šta je Slobodan Kovačević ? Srbin koji svira ?

Šta je Fadil Redžić? Bošnjak koji svira bas?

Šta je Kornelije Kovač? Srbin iz Beograda na klavijaturi?

Gospodin Makso od Despića je kaoTereza , kao Indexi sve je on to i prvo i drugo i treće a ne samo ono četvrto . To je neodvojivo.

Makso Despić, poznat kao Hadži Makso, jer je dva puta išao na hadžiluk u Jerusalem. Bio je jedan od agitatora izgradnje Saborne pravoslavne crkve u Sarajevu, a izabran je i da zastupa interese srpsko-pravoslavne opštine pred turskim vlastima.

U prvim godinama nakon Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine bio je gradski vijećnik Sarajeva, član delegacije koja je išla na poklonjenje caru Franji Josifu, povjerenik za duhansku proizvodnju u gradskoj vladi.

Gospodin Maksa je stvorio svoj identitet kroz sve ovo gore nabrojano. Ostao je upamćen po mnogo čemu a kod ljudi zdravoga razuma i bjelosvjeteke kulture neće tražiti podatke o tome kako se izjašnjavao po rodnom listu i rubrici.

Ima svakakvih Sarajlija na ovome dunjaluku. Jedna generacija u jednom drugom vremenu pravi pozorišta po svojim kućama još u 18 stoljeću dok druga u 21 stoljeću pravi svoje zaostavštine i mjesto u istoriji po spaljivanju 1.5 miliona knjiga u sarajevskoj vijećnici.

Nemojte to samo reći Maksi Despiću molim vas to bi ga dotuklo

.

ZAPISI SA PUTA - mi djeca sa kolodvora Rampa

 

                                        MI DJECA SA KOLODVORA RAMPA

Koliko su jos mojoj i jos starijoj generaciji svježe uspomene na voz Ćiru koji je dolazio iz pravca Bosanskoga Broda i dalje odlazio prema Patkovaci i Vekter Hauzu?

Svi smo pokorno i mirno stajali kao za himnu dok se teška metalna rampa nije podigla i čekali na Ćiru da bi dalje nastavili svoje putesestvije. Ćiro je dolazio sa prepoznatljivim smradom sagorjeloga ćumura iz parne mašine i veoma autentičnom piskom -sirenom kakva valjda samo parna pištaljka moze da napravi. Za nas djecu sa Kolodvora Rampa to je bio svaki dan u podne i dva puta posle prekrasan dozivljaj. Znalo se govorit bježi od rampe dalje eto sad će Ciro nać. Mahali smo razdraganim putnicima a i oni nama isto. Ćiro je nas pozdravljao sa svojom parnom pištaljkom i nekako sav od veselja i radosti nestajao iza Omladinske ulice . I tako je odlazio i odlazio i dođe i ta tužna vijest da se odlukom više zemalljske državne instance ukida uskotračna pruga, ukida se stanica i ukida se jedan dio dječijih i radničkih uspomena. Odlazi cirkus iz našeg grada napisao bi Balasevic tih godina da je bio kojim slučajem naš Posavinski mornar.

ZAPISI SA PUTA - Bliski Istok- Palestina

                                                PALESTINSKE TERITORIJE 

Posle provedenih 8 dana lutanja po Izraelu od najvece zive historije svijeta Jersalema do kolijevke krscanstva mjesta rodenja Krista u Betlehemu, zatim prelijepoj Jaffi i maltene kao svakom evropskom gradu sa divnim plazamaTel Avivu evo nas nazad. Kao i uvijek smo puno pricali sa lokalnim stanovnistvom pokusavajuci doznati mnogo vise nego Google moze ponuditi. Pricali smo i sa Palestincima i Izraelcima o njima i njihovim odnosima i zasto je konacan mir i prestanak svih neprijateljstava tako daleko i nedostupan ? Bilo je ovo neponovljivo putovanje u istoriju cak i 2000 godina prije nove ere. 

 JERUSALEM

Jerusalem je kao grad osnovan od strane zapadnosemitskog naroda koji su gradili naselja još oko 2.600 godine p. n. e. 

U skladu sa jevrejskim predanjima Jerusalem su osnovali Sam i "Eber", Ibrahimovi (Abrahaamovi) potomci. Prvo spominjanje u Bibliji navodi da je Jerusalem bio pod vlašću Melchizedeka (po sufijskoj tradiciji njegovo ime je al-Khidr) Ibrahimovog saveznika. Nešto kasnije grad se nalazio na teritoriji plemena Benjamin (jednog od dvanaest izraelskih plemena), ali još uvijek pod vlašću Jebuzita (kanaanskog plemena), sve dok ga Davuda (Davida) nije načinio glavnim gradom ujedinjenog Izraelskog kraljevstva (oko 1.000 godine p.n.e. 

Prema hebrejskim zapisima, kralj David je vladao do 970 godine p. n. e. Naslijedio ga je njegov sin Solomon (Sulejman) koji je izgradio hram na brdu Moriah. Solomonov hram (kasnije poznat kao Prvi hram) igrao je ključnu ulogu u jevrejskoj historiji kao mjesto gdje je bio pohranjen Kovčeg Saveza .Preko 450 godina, sve do babilonskih osvajanja 587. godine p. n. e., Jerusalem je bio politički glavni grad prvo ujedinjenog Kraljevstva Izraela a zatim Judejskog kraljevstva, dok je hram bio religiozni centar Izraelćana . 

Nakon što su Asirci osvojili Kraljevstvo Izrael, 722. godine p. n. e., Jerusalem je bio preplavljen izbjeglicama iz sjevernog kraljevstva. Period Prvog hrama se završio oko 586. godine p. n. e., nakon što su Babilonci zauzeli Izrael i Jerusalem, te uništili Hram. Godine 538. p. n. e., nakon pedeset godina babilonske okupacije, perzijski kralj Kirus Veliki pozvao je Jevreje da se vrate u Judeju i obnove Jerusalem i Hram. Izgradnja drugog hrama je završena 516. godine p. n. e., tokom vladavine Darija Velikog, sedamdeset godina nakon uništenja Prvog hrama. Tim je Jerusalem povratio svoju ulogu glavnog grada Judeje i centra judaizma. Nakon što je Makedonski vladar Aleksandar Veliki osvojio Perziju, Jerusalem i Judeja su potpali pod makedonsku kontrolu, 

Za vrijeme Herodove vladavine površina koju je Hram zauzimao se udvostručila. U 6. godini nove ere (u daljem tekstu ne.) Jerusalem i okolina su došli pod direktnu vlast Rima Harodovi nasljednici su ostali kraljevi Judeje do 96 godine ne. Rimska vlast nad Jerusalemom i okolinom bola je uzdrmana Prvim Jevrejsko-Rimskim ratom, koji je doveo i do uništenja Hrama 70. godine ne. 

Tokom četvrtog vijeka, rimski imperator Konstantin Veliki izgradio je određeni broj kršćanskih građevina poput Bazilike Svetoga groba. Jerusalem je dostigao maksimum populacije na kraju perioda Drugog hrama: grad je ležao na 2 km2 i brojao 200.000 stanovnika . Nakon Konstantina velikog pa sve do 7 vijeka Jevreji su bili istjerani iz Jerusalema .

Rimsko - Perzijski ratovi 

U rasponu nekoliko desetljeća, Jerusalem je prelazio iz rimskih ruku u perzijske i još jednom se vratio pod rimsku vlast. U napredovanju Sasanid Khosrau II na Bizantijsku teritoriju (početkom sedmog vijeka), napredujući kroz Siriju, sasanidski generali Šahrabaraz i Shahin napadali su Jerusalem (perzijski: Dej Houdkh). Oni su bili potpomagani od strane Jevreja u Palestini, koji su ustali protiv Bizantije .

U opsadi Jerusalema (614. godine), nakon 21 dana Grad je ostao u rukama Sasanida nekih petnaest godina, dok ga Bizantijski car Heraklije nije zauzeo 629. Godine.

Arapska vladavina 

Jerusalem se smatra trećim najsvetijim gradom za Islam nakon Meke i Medine. Među muslimanima ranijeg doba bio je poznat kao Bayt al-Maqdes, kasnije je postao poznat kao al-Quds al-Sharif. Godine 638. islamski Halifat je proširio vlast na Jerusalem. Sa arapskim osvajanjem, Jevrejima je dozvoljen povratak u grad . Halifa Omer ibn al-Khattab potpisao je ugovor s Monophysitskim kršćanskim patrijarhom Sophroniusom, uvjeravajući ga da su kršćanska sveta mjesta i stanovništvo zaštićeni pod muslimanskom vlašću. 

Turska vladavina

Godine 1516 su Osmanlije pod vodjstvom Sultana Selima I (1470-1520) pobjedili Mamluke u Siriji. U daljim napadima su Osmanlije osvojile i Egipat i Arabiju. Jerusalem je dobio status osmanlijskog Sandzaka. Prva desetljeca turske vladavine su donijeli Jerusalemu napredak.

Sultan Sulejman I je poslije osvajanja Jerusalema obnovio gradske zidine i citadelu (tvrdjavu). Obje se danas nalaze pod zastitom kao spomenici kulture i stoje na listi UNESCO-Svjetskog naslijedja.

Poslije 1535 je Sultan Sulejman sagradio utvrdjenja grada, koja i danas cine zidine grada. 

9. Decembra 1917 je osmalijski guverner grada, grad predao bez borbe Britancima, da ne bi ostetili historijske dijelove grada. General Edmund Allenby je toga dana umarsirao u grad. Napustamo Jerusalem i dalje idemo za Palestinu i Betlehem