Zapisi sa puta 5 - razgovor sa albankom Elonom Hajdari

 

          `  Intervju sa Elonom Hijdari 

                                             ALBANIJA ZEMLJA DJECE ORLOVA 

Otići u neko novo područje svijeta i boraviti neko vrijeme je daleko više nego plaža i restorani. 

Nama kao zaljubljenicima spoznaje ljudskih priroda i kulture, običaja naroda, svaki takav odlazak je ujedno i izazov.Traži dosta detaljnih priprema i istraživanja, prvo one kod kuće kada je plan odlaska izvjestan. Zadnja faza je provjera na terenu i provjeravanja činjeničnog stanja istražena ranije  " za  radnim stolom" kako se u žargonu kaže.

Imali smo u par navrata ovde u Albaniji  takvu provjeru jer smo se u par navrata susreli sa domaćim žiteljima koji su na našu sreću bili jako pričljivi i sa solidnim znanjem svoje istorije i još svega što ide uz to.

U Vlore smo imali lijep susret sa profesoricom i lokalnim etnologom i historičarem Elonom Hajdari. Rođena u Vlore, a živi i radi u južnom dijelu Italije kao profesor albanskog jezika a kada je ista kompanije (jezici su odavno postali biznis) onda  podučava  talijanski svoje lokalne sugrađae i zemljake koji žele da znaju pristojan talijanski prije nego što se upuste u pečalbu sa one strane bare. Tako da aktivno radi u dvije zemlje. Neuobičajeno dosta.

Lona nije samo profesor, ona je i kulturni radnik zadužena za mnoge aktivnosti Albanaca u Italiji, a isto tako Italijana u Albaniji. Jako interesantan posao maltene misionarski i dok je slušate, osjetite  taj njen  entuzijazam umiješan  u sve te njene aktivnosti i dobrovoljne akcije. Postaje vam jasnije odakle je majka Tereza.

Upoznali smo je  u lokalnom kafiću u Vlori, koji je bio i naše i njeno omiljeno mjesto. "Kod Sofije" poznato gradsko okupljalište  je imao nemogući dobar talijanski expresso i divan interijer i stolove po glavnoj ulici što se spušta skroz dole do rive.

Jasna i ja :

Lona, otkud da si otišla u Italiju? Je l' to samo radi blizine ili ima više razloga ?

Lona :

Pa mi Albanci, a pogotovo moj kraj imamo velike veze sa Italijom. U našoj istoriji Italija je prisutna kroz dosta vremena intenzivnije, počevši od devetnaestog vijeka idući prema  oba svjetska rata i sve do današnjih dana. Ja sam se odselila u Juznu Italiji kada je u Albaniji bila velika kriza a to je bilo 1997.

Jasna i ja : Kakvu krizu spominješ ?

Lona :

Naime, te godine naša zemlja je bila u strašnoj katastrofi. Godinu dana prije pojavile su se nove kompanije ili banke koje su nudile investicije. Naime, glavne banke su bile veoma škrte u davanju kredita i pozajmica stanovništvu pa su ljudi požurili za alternativnim načinima financiranja kupovine ili štednje i investiranja. Preko dvije trećine stanovništva je uložilo svoje pare. Ljudi su masovno prodavali svoje stanove i ulagali novac uz obećane kamate od deset posto mjesečno. Negdje u martu te iste godine,  sve se saznalo da je narod opljačkan u, takozvanoj, piramida finansijskoj smicalici.

Vidjevši da neće imati zastitu od države za izgubljenu životnu stednju i mnogo, mnogo više od toga, svi su izašli na ulice i ubrzo u državi je nastao potpuni nered i kaos.  Ni jedna funkcija države nije radila niti policija niti sudstvo, čak niti vojska. Lokalne bande su ukrale sve oružje iz kasarni pa čak i oklopna vozila i ratne brodove. Preko 2000 ljudi je stradalo u obračunu pobunjenika i međusobnom obračunu bandi koje su uzele pravdu u svoje ruke organiziranoj u bog zna kakve komitete i spasonosno krizne štabove. Svijet je reagovao i međunarodna pomoć na čelu sa Italijom je došla sa par hiljada oruzanih trupa i za samo dva mjeseca sredili stanje u državi i oduzela oružje od narodne  mase i pobunjenika.

Jasna i ja : 

Lona, prje tebe smo sreli par ljudi i bili u par neprilika i uvijek su na ljudi prišli i pomogli nam. To se toliko puta ponavljalo da više ne mislimo da smo samo imali sreće da sretnemo samo dobre ljudi, barem po zakonu vjerovatnoće.

Lona :

Pa ima tu nešto što ste rekli. Nas Albance drži jako nepisani zakoni ili Kanuni,  kako mi kažemo. Najpoznatiji je Kanun Leke Duganjit.

Vjekovima mi crpimo moral, ljudskost i osjećaj za pravdu i sva ostala ponašanja iz takvih predanja. Ona su tu vjekovima i ništa nije starije od toga ni zakon ni pravna država niti država i vlada. Tako smo ostali zajedno, znajući ko smo i kada nismo imali svoje i kada smo bili pod osvajačima, naš glavni identitet je bilo ono što je sadržavao Kanun.

Ovo običajno pravo i danas se široko poštuje.  U svom konačnom obliku, Kanun Lekë Dukagjinija imao je poglavlja koja pokrivaju crkvu; familija, brak, kuća  stoka i imanje, nasljeđe imovine;  izgovorena riječ;  čast, naknade štete,  zločini, sudsko pravo,  te izuzeća i iznimke. Plemena sjevernih gorja su ga se strogo pridržavala i imao je prednost nad svim drugim zakonima, crkvenim ili svjetovnim. Neki aspekti Kanuna mogu izgledati oštri suvremenom promatraču.  Osveta je, na primjer, prihvaćena kao glavni instrument za postizanje i održavanje pravde.  To je dovelo do krvne osvete koja je desetkovala sjeverna plemena u prvim godinama dvadesetog stoljeća i to je opet veliki problem društvenog života u sjevernoj Albaniji.

Za sjeverni i brdski dio Albanije, uključujući  Kosovo to je posebno važilo. Pogotovo krvna osveta koja je prilično prisutna vijekovima u tim gorskim planinskom krajevima je  bila je toliko jaka da je počela da ugrožava mušku populaciju. Mnogi su  se tajno iseljavali, mijenjali krajeve i prezimena, samo da se izmaknu toj sili lošeg predanja. 

Jasna i ja :

A šta  je Besa? Je li to nekako isto kao krvna osveta?

Mislim da su ta dva termina veoma često brkaju ili ne shvaćaju dovoljno. 

Lona :

Pa mislim da se riječ BESA  suviše pojednostavljuje vani pogotovo u područjima gdje postoje velike predrasude za Albance.

Malo ko je van Albanije  svjestan da besa u suštini znači i obećanje za pomoć svima koji su u nevolji, obećanje da će se gostu i  strancu pomoći sve što se može. Obećanje se isto može dati za lojalnost i učestvovanje u zajedničkoj stvari kao što je odbrana ili savez.

Ne znam  koliko se zna da je Albanija uradila mogo na pomoći Jevrejima kao ni jedna evropska zemlja tih ratnih godina. Ne samo da smo ih sakrivali nego ih prihvatili da sa nama dijele sve ono što mi imamo. O tome se malo zna kada se formira slika o Albancima u svijetu.

Za vrijeme kosovskih problema i nemira između Beograda i Prištine oko pola miliona kosovskih Albanaca je prihvaćeno i udomljeno u Albaniji. Ne vjerujem da su  ikada takve informacije bile u opticaju u medijima svih ex jugoslovensih  republika zajedno.

Jasna i ja :

Oprosti nam za tren pa da uđemo u neke rizične antropološke vode. Kakav je pogled Albanaca iz Albanije na svoje sunarodnjake Albance sa Kosova? Ima li kakvih značajnih razlika, baš evidentnih?

Lona :

Pa već sam vam na početku razgovora rekla da su sjeverni gorštaci gdje mislim dakako na kosovskog područje uvijek imali razlike sa ostalim Albancima.

Mislim da je domicilna Albanija krenula mnogo jače i smjelije u nove modernije vode i mlađa generacija nije više ona kakva je bila. Ono što mi već znamo i iskusili u Tirani tamo će doći sa dosta zakašnjenja.

Malo sam skeptična da su kosovski Albanci uhvatili isti korak. Stepen tradicionalizma i ne imanje želje da se ista mijenja je gore daleko vidljivija. Uostalom, evo vam iskustva mene iz Italije ili mojih poznanika iz bilo kojeg kraja Europe. Kosovari nisu nešto omiljeni da budem  iskrena ni kod nas samih baš zbog viška tradicionalisma, taj život u zadruzi i da su svi na okupu sa jasnom oligarhijom je nešto što mi polako ostavljamo  iza sebe.

Drugo  što sam čula od mojih drugarica iz Zapadne Europe, nisu nesta vićni radu i efikasnošću na poslu. Vjecito krive za bilo kakav neuspjeh tešku situaciju življenja sa ne -albanskom stanovništvom što polako već liči na izgovor.  Dakle diskreciona kulturološka  razlika se stvorila ili je čak i uvijek bila. Ne znam tačno.

Jasna i ja :

Nemoguće je zaobići pitanje nacionalnog identiteta u ovakvim situacijama kakva je ova. Nas interesuje šta je to za Albance Albanija ... ako razumiješ smisao moga pitanja.

Lona:

Ha ha. Razumijem.

Pa čuj, kada govorimo o tom pitanju nacionalnog identiteta, slika je ista kao u cijeloj tadašnjoj Evropi. Sve do devetnaestog stoljeća, kolektivni identitet u Albaniji, kao i drugdje na Balkanu se gradio na religijskom osjećanju i pripadnosti koja je uvijek bila  pojačana sa državnom podrškom.

Jasna i ja:

Znači, albansko društvo se nije zapjenilo mahajući zastavama partija okupljenih i podržanih od raznih konfesija odnosno bogomolja ?

Lona:

Ne nije. Takvi ne bi puno dobili u narodu.

Rastuće težnje albanskog nacionalizma tokom nacionalnog buđenja (Rilindja) u drugoj polovici devetnaestog stoljeća.  Tokom tog razdoblja tadašnje  nacionalistički su vođe počeli shvaćati efekte  religije na podjele među našim ljudima.  

Nacionalistički državnik Pashko Vasa (1825–1892) je to odmah shavtiio i objavio je ovakav svoj pogled u vrlo čitanoj pjesmi koja ide sa ovim stihovima : 

"Albanci, vi ubijate svoju braću.

 Na sto strana ste podijeljeni.

 Jedni govore 'Vjerujem u Boga', drugi 'Ja u Allaha

Jedni govore: 'Ja sam Turčin,' drugi 'Ja sam Latin',a jedni 'Ja sam Grk,' drugi 'Ja sam Slaven',.

Ali vi ste braća svi, nesretni moj narode!  .... Probudi se, Albanijo, probudi se iz sna.

Da se svi kao braća zakunemo zajedničkom samo jednom.

 Da ne gledamo ni u crkvu ni u džamiju, 

Jer vjera Albanca je albanstvo!''

Ti stihovi su toliko odjeknuli snažno, pogotovo ovi zadnji da su ugrađeni u sve tadašnje ideje državnosti pogotovo one iz 1912.

Jasna i ja :

Znači u Albaniji religioznost nije bila neka crta,  je li to zbog toga što je komunistički režim Envera Hodže zabranio religiju pa je ta crta skoro nestala iz albanskoga duha?

Lona: 

Ne, to nije ključni razlog. Religija i religioznost je uvijek ustupala mjesto patriotizmu i albanizmu.

Biti musliman ili orthodox ne znači puno koliko znači biti Albanac i držati se svetih tradicija iz same porodice ili iz Canuna o kojem smo gore detaljnije pričali. Niko od lokalnih nacionalista nije igrao na religijsku kartu udružujuci sve muslimanske Albance ili tamo sa one druge strane udružujuci ordodoksne ili grčke Albance. To nije suština albanskog društva.

Čak i posle kad su upalili svjetlo iza mraka Envera Hođe, mnoge religijske sijalice su samo  bezveze gorjele i nisu predstavljale neki bitni razlog za okupljanje nikakvog posrnulom stada .

Albanci nikada nisu imali nacionalnu vjeru s kojom bi se identificirali kao narod.  Posljednjih vjekovanacionalni (etnički) identitet prevladavao je nad vjerskim identitetom, a malo je vjerojatno da će se to promijeniti u nadolazećim godinama u maloj i teškoj naciji okruženoj neprijateljskim susjedima.  Organizirana religija još uvijek igra samo marginalnu ulogu u javnom životu.  Vjerski žar je izuzetno rijedak, a vjerski ekstremizam je gotovo nepoznat.

Jasna i ja :

Lona, hvala puno na ovoj iscrpnoj sociološkoj analizi svoga naroda, a nama si stvarno pomogla da svoje mišljenje dobro dogradimo, ako ne i promijenimo. Bili smo žrtve predrasuda i ne fer tretmana  cijelog albanskoga naroda. Još jednom, hvala ti puno za to.

Lona :

Hvala i vama što ste pokazali interes za moju zemlju i moje sugrađane. Drago mi je da ste vidjeli da Albanija osim mora i dobre klime nudi i još neke druge sadržaje a to je gostoljubivost i pomoc kakva i kad god zatreba.

Želim vam daljnji lijep boravak u mojoj zemlji.